Constantin
Popescu predstavio se 2009. godine zanimljivom komedijom "Prične iz
zlatnog doba", kojom se na simpatičan i duhovit način pozabavio urbanim
legendarama iz razdoblja komunizma. Stigao je taj film sastavljen od nekoliko
kraćih priča u vremenu kad je rumunjski film žario i palio te se i Popescu
uspješno ubacio u taj vlak, da bi se nakon sljedeća dva, bitno manje zapažena
filma, prebacio na televiziju. Snimio je čovjek u posljednjih sedam, osam godina
gotovo stotinjak epizoda različitih serija, da bi konačno snimio još jedan film
i to po vlastitom scenariju. I slobodno bi se moglo reći da je
"Pororoca" njegov do sada najzreliji film s kojim je uspješno nakon
premijere u San Sebastianu (Bogdan Dumitrache nagrada za najbolju ulogu) prošao
cijeli svijet putem festivala.
Vjerujem da
se mnogi sjećaju teške ruske drame "Bez ljubavi" Andreja
Zjagvinceva, koja je bila i nominirana za Oscara, a tematski je
"Pororoca" prilično slična ovom daleko uspješnijem filmu. Naravno da
Popescu svoju priču nije kopirao od ruskog kolege jer su se oba filma pojavila
gotovo istovremeno, no u oba slučaja u središtu priče je nestanak djeteta. I
dok smo u "Bez ljubavi" imali roditelje kojima je dijete nestalo
usred ružne rastave i za malog ih oboje baš i nije bila pretjerana
briga, tek će nestanak petogodišnje djevojčice jednog nedjeljnog
prijepodneva u bukureštanskom parku dovesti do raspada obitelji iz ovog filma.
Jer na
početku filma Cristinu (Iulia Lumanare) i Tudora (već spomenuti Dumitrache)
upoznajemo kao relativno skladan par srednje klase. Iako se da naslutiti
da Tudor voli šarati sa strane, on to dobro skriva od svoje žene, a žive oni u
stanu u solidnom kvartu u Bukureštu s osmogodišnjim sinom i petogodišnjom
kćeri. No, ta obmana o idiličnom životu raspast će se nakon što njihova
kćer nestane u parku i to u vrijeme dok ju je Tudor trebao čuvati. Dok je on
baljezgao na mobitel, klinka je nestala, a nitko od prolaznika nije primijetio
ništa čudno. Naravno da nestanak odmah prijave policiji, naravno da
policija radi sve što je u njihovoj moći i naravno da rezultata nema i nema.
Cjelokupna situacija polako, ali sigurno počinje unositi potpuni razdor u ovu
obitelj, a Tudor, koji se osjeća krivim zbog nestanka kćeri počinje ponirati u potpuno ludilo. Kako vrijeme prolazi on postaje sve
luđi i luđi, počinje gubiti vezu sa stvarnošću, a nakon što ga žena i sin
ostave, on odluči da će istragu najbolje sprovesti sam jer je sumnjivca već
pronašao.
Sve će to
voditi do šokantne i strašne završnice, kojoj ustvari mic po mic i vodi ova
psihološka drama. Moglo bi se za "Pororocu" reći da je jedan od onih
filmova koje sve adute baca upravo na frenetično finale, no do njega treba
imati dosta strpljenja. Prvenstveno jer traje ovaj film dobra dva i pol sata u
kojima većim dijelom pratimo psihičko poniranje Tudora, koji se iz posve
normalnog obiteljskog čovjeka pretvara u potpunu ruinu i manijaka opsjednutog samo
pronalaskom nestale kćeri. Kako i psihičku, Tudor doživljava i potpunu fizičku
transformaciju, a posebno je zanimljiva scena samog nestanka djevojčice.
Odlučio je
taj trenutak Popescu snimiti u jednom kadru i traje taj kadar dobrih 15, možda
i 20 minuta. Dok je situacija pod kontrolom i mala se igra u parku i kamera je
mirna, no u trenutku dok nestane, i kamera postane nekako shizofrena i
izgubljena kao i Tudor, kojeg cijelo vrijeme prati. Ne može se osporiti da je
Popescu ovaj film snimio majstorski i da je Bogdan Dumitrache isporučio
sjajnu ulogu kao Tudor, no moj najveći problem s ovim filmom je onaj koji i
obično imam s filmovima koji traju toliko dugo. Iako su razlozi da film bude
toliko dugačak posve razumljivi jer iz trenutka u trenutak mi svjedočimo
evidentnom propadanju glavnog protagonista, opet nekako imam dojam da se i ne
bi puno izgubilo da je film kraći nekih pola sata. No, i ovako,
"Pororoca" je i više nego dobra psihološka drama, koja se na
zanimljiv način bavi vjerojatno najvećom traumom koja se čovjeku može dogoditi
i u kojoj gotovo na dokumentaristički način pratimo sudbinu čovjeka kojeg će
krivnja izjesti do kraja. Uz to, osvojio je ovaj film i dvije nagrade u izboru
za najbolji film godine, i to vrlo bitne, a dobili su ih Popescu za najboljeg
režisera te Dumitrache za najboljeg glumca.
Primjedbe
Objavi komentar