Ponekad mi je ove manje ili više starije SF filmove zanimljivo
gledati i iz razloga da vidim koliko su bili točni u predviđanju budućnosti i
jesu li se neke od pošasti, užasa i sličnih, uglavnom ružnih stvari, doista i ostvarile. Srećom pa se velika većina tih crnih slutnji iz raznih
dostopija još nije ostvarila. Nije nas pogodio nikakav komet, zajebale su se i
Maje sa svojom prognozom da nas 2012. čeka smak svijeta i sve ostale babe Vange i slični mudraci. Ako izuzmemo mrtvace
koji redovito u Hrvatskoj iz grobova ustaju u vrijeme izbora, nema još ni
zombija, a nema još ni neke smrtonosne pandemije koja će uništiti cijelo
stanovništvo izuzev nekolicine sretnika. Poznati japanski filmaš još poznatijeg
prezimena Kiyoshi Kurosawa (nije u nikakvom srodstvu s legendarnim Akirom, bit
će da je to dosta često prezime u Japanu) u svom je možda i najpoznatijem filmu na samom početku trećeg tisućljeća tako
prognozirao da će nas glave doći Internet.
Danas je Internet nešto bez čega praktički ne možemo zamisliti živote i
gotovo je nemoguće zamisliti što bi se dogodilo da se cijeli Web odjednom
sruši. Oni malo stariji sjetit će se kako su nas plašili da bi se ozbiljna
havarija mogla dogoditi na prijelazu iz 1999. u 2000. godinu i da će zbog
nečega što se tada, ako se ne varam, zvalo, "milenijski bug" doći do
rušenja sustava. Znamo da se tako nešto nije dogodilo i još je jedna u nizu
apokaliptičnih teorija pala u vodu, no Kurosawa je priču za "Pulse"
počeo razvijati kad je Internet još bio relativno mlad i relativna nepoznanica.
Kad se nije moglo ni naslutiti kako ćemo nevjerojatnom brzinom svi postati
potpuno ovisni o Internetu.
Srećom pa se ni Kurosawina ideja iz ovog filma, u kojem duhovi i demoni
upravo preko Interneta kreću u invaziju svijeta nije ostvaria, ako u tu
kategoriju ne računamo razne ravnozemljaše i slične imbecile za koje prije
pojave Interneta vjerojatno ne bismo ni znali da postoje. Snimio je Kurosawa
jedan od jezivijih filmova ovog stoljeća, film prepun suspensea i iščekivanja
nečeg zlokobnog i podmuklog, a držao se japanski majstor ovdje starog postulata
da je manje ponekad više. Ako već nije, barem za sada, točno predvidio da će
nas Internet koštati glave, uspio je pogoditi da bi razvoj Interneta još i više
mogao pomaknuti poimanje otuđenosti ili usamljenosti u nikad napučenijem
svijetu. Taj strah od nepoznatog, od toga što glavni junaci dviju priča koji se
paralelno razvijaju zapravo i ne znaju što očekivati i što ih to planira
natjerati da si oduzimaju živote, zapravo stvara i najveću jezivost ovog
izvrsno promišljenog, subverzivnog filma koji je premijeru imao u Cannesu.
Gotovo paralelno kad se pojavio "Pulse", snimljen je još jedan
kultni japanski horor "Ringu", a ovim je filmovima zajedničko da su
oba imali i relativno uspješne američke remakeove. Tematika kojom se Kurosawa
pozabavio u "Pulseu" pomalo me podsjetila na filmove koje je tijekom
80-ih godina snimao legendarni kanadski filmaš David Cronenberg. Naravno, ne
toliko stilski i izvedbeno, već tematski jer je i Cronenberg u svojim kultnim
hororima (sjetimo se samo legendarnog "Videodromea") često publiku
uspješno plašio opasnostima moderne tehnologije.
Primjedbe
Objavi komentar