Posljednjih godina imamo pravu poplavu i
igranih i dokumentarnih filmova o više ili manje slavnim glazbenicima,
koncertnih dokumentaraca i svih sličnih varijacija na temu. Nevjerojatnih priča
o uspjehu i još nevjerojatnijih priča o neuspjehu, usponima i padovima, a
mnogi možda i ne znaju da je jedan od pionira rock - dokumentarizma odnosno
rockumentaraca bio Martin Scorsese. Da, isti onaj Martin Scorsese koji je
režirao "Taksista", "Razjarenog bika" ili
"Goodfellas", autor je možda i najpoznatijih koncertnih dokumentarnih
filmova kao što je "Shine a Light", dokumentarac o Rolling Stonesima.
Scorsese je veliki zaljubljenik u rock i veliki poznavatelj te scene od samih
početaka, a prije više od 40 godina snimio je on i dokumentarni film "The
Last Waltz", koncertni doks u kojem je pratio posljednju turneju banda
jednostavno nazvanog "The Band", koji će ipak u povijesti ostati
upamćen ponajprije kao prateći sastav Boba Dylana tijekom šezdesetih.
Sada se Scorsese odlučio vratiti Dylanu i
snimiti koncertni dokumentarac o jednoj njegovoj gotovo pa zaboravljenoj
turneji, koja je započela u jesen 1975. godine, a razvukla se sve do kraja
svibnja sljedeće godine. Turneja pod nazivom "Rolling Thunder Revue"
do danas je uspjela steći mitski status jer se ni godinu dana nakon
nastupa na prepunim stadionima, Dylan odlučio vratiti korijenima i nastupati u
manjim klubovima i u manjim gradovima po Americi i Kanadi. Stanovnici gradića
koje je obuhvatila turneja u prvi mah nisu mogli ni vjerovati da zvijezda poput
Boba doista stiže u mjesta kao što su Plymouth, North Dartmouth ili Bangor, a
iznenađenje je bilo još veće što je Dylan na turneju poveo praktički cijeli
karavanu tadašnje folk - rock scene. Skupa s snjim nastupali su Joan Baez ili
Bob Neuwirth, a kako bi svirali u nekom gradiću, okupili bi i lokalne
glazbenike, koji bi se dalje s njima zaputili na turneju.
Uz glazbenike bile su u ekipi i neke face s
kulturne scene kao što je bitnički pjesnik Allen Ginsberg ili tada mladi pisac
i scenarist Sam Shepard, tako da je sve to djelovalo prilično nestvarno. Bilo
je to čudno razdoblje jer Vijetnamski rat taman je završio, hipi pokret bio je
u silaznoj putanji, a svi ti protestni pjesnici i glazbenici poput Dylana i
Baeza kao da su morali pronaći neki novi smisao. I svi ti nastupi bili su
prilično neobični jer bi Dylan na pozornicu uglavnom izlazio pod maskom ili
lica namazanog u bijeli puder kao članovi Kissa, bila je to čista avangarda ili
glazbena comedia del arte, kako je sam Dylan to sve opisao. Cijela ta priča
djelovala je prilično nestvarno, kao da su se stvarnost i fikcija potpuno
izmiješali, kao da su se sjećanja sudionika ove turneje počela ispreplitati s
onim što se uopće nije događalo, da bi se na kraju pokazalo da je ovaj film
zapravo nešto što bi se moglo nazvati dokumentarnom fantazijom.
Jer Bob i Martin očito su fino odlučili
strolati cijelu ekipu i čak pomalo parodirati cijeli taj sve popularniji žanr
glazbenih dokumentaraca, tako da su stvarnu turneju i stvarne događaje odlučili
začiniti s dobrom dozom fikcije i fantazije. Ispostavilo se ubrzo da ne samo da
se neki od događaja koji se spominju i prepričavaju ovdje nisu dogodili, već da
su i neki od likova potpuno izmišljeni i odglumljeni. Naravno, preporučujem svima onima koji
planiraju gledati ovaj dokumentarac da ga prvo doista i pogledaju, a tek
kasnije, ukoliko ih to naravno zanima, krenu istraživati što je i tko
stvarnost, a što plod vrhunske zajebancije kreativnog dvojca. Ispostavilo se
tako da je "Rolling Thunder Revue" potpuno neobična kombinacija
dokumentarca i mockumentarca, kojom kao da se željelo prikazati koliko se neki
događaji kroz godine zaboravljaju i koliko smo skloni preuveličavati ili
pretjerivati oko nečega što možda smatramo važnim.
Koncertna turneja koja je nekoć možda i
djelovala nevjerojatno bitno, do danas je potpuno izblijedjela iz pamćenja i
nešto lijepo što smo doživjeli u mladost uvijek ćemo, makar i podsvjesno i
nenamjerno, uvijek pokušati prikazati još ljepšim, odnosno dodatno ćemo
začiniti tu uspomenu. Tako je i Scorsese na genijalan način odlučio začiniti
priču o ovoj turneji, a hodajuća legenda kao što je Dylan vjerojatno nije puno
dvojio o toj ideji. Iako je cijela ova turneja činjenica, iako je činjenica i
da je na toj turneji sudjelovao veliki broj zanimljivih i živopisnih ljudi, sve
je to još podebljano nekim totalno ludim, a izmišljenim pričama, pričama kakve
u pravilu očekujemo u sličnim filmovima. Samo, ovaj puta teško je razlučiti što
se tu stvarno dogodilo, a što ne, osim da je bio ovo jedan izniman koncept,
koji ni trenutka ne gubi na tempu unatoč trajanju od dobrih 140 minuta te je
svejedno sjajan hommage velikom pjesniku i čovjeku kao što je Bob Dylan.
Primjedbe
Objavi komentar