Tijekom
Drugog svjetskog rata nacisti su na okupiranim područjima imali i više nego
brutalan način discipliniranja i kažnjavanja onih koji bi se usudili napasti ih
ili su izvodili diverzije. Kad bi neki partizanski odred ili neka slična
grupacija izvela napad na naciste i ubila kojeg od njih, Nijemci bi za uzvrat
iz odmazde smaknuli na desetke civila ili zarobljenika koji u pravilu s
napadom i nisu imali na veze. Na taj su način nacisti dodatno tjerali
strah u kosti domicilnom stanovništvu na okupiranim područjima i odvraćali
ih da se angažiraju u narodnooslobodilačkim borbama, no danas znamo
da ni uz takve strašne mjere nisu uspjeli u svojim nakanama. Kako je funkcionirao
taj sustav odmazda fino prikazuje grčki veteran Pantelis Voulgaris, autor
koji se već sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća predstavio kratkim
i dokumentarnim filmovima da bi se potom prebacio na igrani film.
Najčešća tema
kojom se Voulgaris bavio bio je upravo II svjetski rat na prostoru njegove
zemlje te su neki njegovi raniji filmovi bili i u konkurenciji za Zlatnog
lava u Veneciji ili Zlatnog medvjeda u Berlinu, a "The Last
Note" bio je i kandidat za grčki film godine. Tu nagradu Voulgaris nije
osvojio, ali zato je nagradu za glumca godine osvojio Andreas
Konstantinou, koji je ovdje utjelovio glavnog protagonista, odnosno
zarobljenog komunista Napoleona Soukatzidisa. Napoleon ima tu sreću
ili nesreću što je jedan od rijetkih zarobljenika koji znaju njemački
jezik i zapovjednik zatvora angažira ga kao prevoditelja u koncetracijskom
kampu Chaidari u kojem se nalazi velik broj zarobljenika.
Snimljen je
ovaj film prema istinitim događajima i prema stvarnim ljudima, komunistima i
partizanima koji su završili u logoru početkom 40-ih nakon što su nacisti
okupirali Grčku. Iako su bili u logoru, ti su grčki komunisti nekako uspijevali
komunicirati s kolegama na slobodi, a problemi za njih su nastali kad su te
kolege na slobodi izvele diverziju i ubile četiri njemačka vojnika. Za odmazdu
je uslijedila kazna i određeno je da će za svakog ubijenog Nijemca biti
streljano 50 grčkih zarobljenika. I tu se opet vraćamo na prevoditelja
Napoleona, koji je zahvaljujući poznavanju njemačkog jezika prvi shvatio što se
sprema.
"The
Last Note" je još jedan od onih filmova o junaštvu i neslomljivom duhu za
vrijeme najgorih mogućih vremena i uz nagrađenog Konstantinoua jako dobru ulogu
je isporučio i poznati njemački glumac Andre Hennicke (Der Untergang, Pandorum,
Victoria) kao zapovjednik logora Max Fischer. Upravo je odnos između dvojice
pravnika po struci, zarobljenika i sadističkog zapovjednika u prvom planu.
Vidimo koja je to bila razina manipulacije i ucjena kojoj je Napoleon bio
podvrgnut od strane Fischera kako bi izdao svoje suborce i na koji način ga se
pokušavalo prisiliti da surađuje s Nijemcima, no ovaj čovjek na to nije htio
pristati. Iako na trenutke ova povijesna ratna drama možda i prelazi onu
nevidljivu granicu patetike, riječ je o emotivnom i potresnom filmu, koji ne bi
trebao razočarati one koji vole ovakve ratne priče.
Primjedbe
Objavi komentar