Ne znam čini li se to samo meni, ili Johnny
Depp pošten film nije snimio već godinama. Otkako se za potrebe "Pirata s
Kariba" pretvorio u ekscentričnog kapetana Jacka Sparrowa, lika koji mu je
donio više novca od svih ostalih uloga zajedno, Depp kao da je na neki način
zarobljen u toj ulozi. Činjenica je da sam i dosta filmova u kojima je Depp
zadnjih godina glumio i zaobišao, a ono što sam gledao bilo je debelo ispod
svakog kriterija, no u svakom fimu u kojem sam ga i gledao, imao sam dojam da je
to Sparrow, a ne Depp. Više Jack, nego Johnny, djeluje mi Depp i u ovoj
crnohumornoj drami u kojoj glumi profesora engleske književnosti na elitnom
sveučilištu, koji će saznati da mu se životu približio kraj. Depp / Sparrow je
ovdje Richard, 50-godišnjak, koji odmah u uvodu filma saznaje da je u
terminalnoj fazi raka na plućima. Liječnik mu nudi opciju, ili godina, godina i
pol života uz tretmane ili maksimalno šest mjeseci bez toga.
Da stvar bude bizarnija, istog dana, u
trenutku kad je svojoj obitelji odlučio objaviti ovu potresnu vijest, njegova
žena Veronica (Rosemarie DeWitt) prizna kako ga vara s njegovim šefom, odnosno
dekanom fakulteta na kojem radi, dok kćer "izađe i ormara" i otkrije
roditeljima da je lezbijka. Richard na kraju svojoj obitelji odluči prešutjeti
svoju dijagnozu, no neće trebati proći puno vremena kako bi svi shvatili da se
s njim nešto čudno događa. Jer suočen sa izvjesnom smrtnošću i vrlo brzim
krajem, Richard odlučuje postati potpuno slobodan i živjeti još to malo vremena
onako kako on želi, a ne kako mu nameću neke društvene norme. Osim što počne
piti još i više nego inače, šopati se tabletama i pušiti travu, on odluči i
potpuno promijeniti svoj nastavnički stil.
Odlučuje da mu je dosta studenata koje uopće
ne zanima ono što predaje te svima obeća zaključiti trojke, a apelira na sve da
na nastavi ostanu samo oni koje književnost stvarno zanima. S tom nekolicinom
preostalih učenika Richard će nastaviti raditi po priično nekonvencionalnom
programu, a tim zainteresiranim, inteligentnim i nadarenim klincima, on kao da
želi prenijeti neku životnu mudrost koje se do sada sramio. Iako je posve očito
da cijela ova priča i prelazi oštricu klišeja i da je gotovo sve ovdje
stereotipizirano, funkcionira cijela ova priča i više nego dobro u dvije
trećine. Na kraju, nažalost, prelazi u debelu patetiku, no ova melankolična
priča u dobrom je dijelu i povremeno duhovita, čak i simpatična. I sam Depp mi
djeluje nekako napola iritantno, a napola simpatično i šarmantno, ni sam se ne
mogu odlučiti na koju stranu bih prevagnuo, no činjenica je da on više nije ni
sjena glumca otprije dvadesetak godina. Volio bih da me Johnny razuvjeri i da u
budućnosti snimi još puno dobrih filmova s dobrim ulogama, no nekako i nisam
optimist po tom pitanju.
Primjedbe
Objavi komentar