Da nije bilo ovog dokumentarca vjerojatno ne
bih ni saznao da se njemački trash filmaš Uwe Boll ostavio snimanja filmova i
prebacio u neki posve drugi biznis. Nije da me to posebno šokiralo ili
rastužilo jer njegove filmove ionako nikada nisam gledao i nisam ih planirao
nikada ni gledati nakon što sam prije deset ili više godina pogledao neki od
njegovih užasa. Samo taj jedan doticaj s Uweom bio je dovoljan da ga ubuduće
zaobilazim u širokom luku i ne vjerujem da sam išta u životu propustio. No,
dokumentarac o tipu koji kojeg prati glas najgoreg redatelja svih vremena,
potpunom luđaku koji unatoč najgorim kritikama koje je itko ikada dobio,
nastavlja raditi po svome i snimati jedan za drugim filmom, nešto je što se ne
smije zaobići. I nudi ovaj biografski dokumentarac koji je snimio izvjesni Sean
Patrick Shaul sjajan uvid u lik i djelo jednog potpuno neprilagođenog čovjeka i
tipa koji je odlučio raditi isključivo onako kako hoće i ne zamarajući se
previše onim što drugi o njemu misle.
Bollu definitivno treba odati počast što je u
četvrt stoljeća režirao više od 30 filmova, a u velikoj većini slučajeva i sam
je bio producent. Kako je u pravilu sam osiguravao novac za snimanje filmova,
tako Boll i nije dopuštao da mu se netko miješa u kreativni proces, a kako je
taj proces izgledao saznajemo kroz razgovore više ljudi koji su radili s njim.
Brojni glumci pričaju kako je to izgledalo na setovima njegovih filmova, kako
je bilo situacija kad je u isto vrijeme i na istim setovima paralelno snimao
tri filma (događalo se to u Hrvatskoj) i kako se često događalo da se u
snimanje kreće bez ikakvog scenarija, samo s nekoliko stranica okvirne priče.
Djeluje sve to i više nego bizarno, definitivno je riječ o potpunom mavericku
filmske industrije, potpunom luđaku koji možda i nije imao savršen talent za
režiju, ali tipu čelične volje, energije i tipu koji se ne libi reći ono što
misli. I što je najbolje od svega, u dosta toga što Uwe priča ima i dosta
istine, posebno kad se okomi na holivudsku industriju za koju je uvijek bio
predmet sprdnje, a kad pogledamo realno, filmovi koji odande izlaze posljednjih
godina, i ne razlikuju se previše od filmova za koje je Boll dobivao Zlatne
maline.
Koliko me iznenadila razina ludosti kod Bolla,
toliko me iznenadila i začudila razina mržnje kritičara i ostatka ekipe koji
preziru njegove filmove i koji se iz njega sprdaju. Pomalo mi ta šprdancija sa
svime i svačime i ide na živce i nije mi baš jasan motiv gledanja filma za
kojeg u startu znaš da ćeš se sprdati iz njega i da će biti potpuna
bezvezarija. Jednostavno, kad mi se čini da bi neki film mogao biti teška
pizdarija, u pravilu ga zaobiđem (jasno da ponekad i ugazim u govno) i nemam
potrebe gledati nešto za što mislim da mi se neće svidjeti čisto iz razloga da
bi se iz toga potom mogao sprdati. Tako da mi se ideja koju je Boll svojedobno
realizirao kad je na boksački meč izazvao sve kritičare koji su se sprdali iz
njega i njegovih filmova pa ih fino porazbacao, prilično svidjela. Ni nakon
gledanja ovog dokumentarca neću doći u napast pogledati neki Bollov film, no
definitivno je ovaj Nijemac s kanadskom adresom tip sa zanimljivom pričom, a
nekako je teško ne voljeti tipove koji su spremni svima jasno i glasno reći -
jebite se svi!
Primjedbe
Objavi komentar