Sam Blitz Bazawule glazbenik je i filmaš iz
Gane koji živi u New Yorku, a poetična, arty fantazija "The Burial of
Kojo" bila mu je i prvi dugometražni uradak. Ne znam kakav je gospodin
umjetničkog imena Blitz the Ambassador kao glazbenik (ako je suditi po glazbi
iz filma koja je bila nekakva kombinacija afro beata, jazza i tribala i koja je
možda bila i najbolji dio ovog neobičnog filma, nije loš), no po viđenom mi
djeluje kao prilično pretenciozan tip koji je snimio konfuznu, pozersku i, što
je najgore od svega, dosadnu dramu, čija je radnja smještena u rudnike u Gani.
Priča "The Burial of Kojo" mogla bi se u kratkim crtama opisati kao
bajka o djevojčici koja je krenula na neobično putovanje kako bi spasila tatka
(Koju) iz rudnika u koji ga je bacio njegov zli stariji brat.
Iako film traje tek nekih 80 minuta, teško se
mogu sjetiti kad je tih sat i dvadeset trajalo toliko dugo. Možda na nekom od
ispita na koji bih otišao onako, turistički pa kao majmun gledao u prazan papir
sat ili nešto više nadajući se kako ću do kraja uspjeti izvući neki podatak iz leđne moždine. Minute
su tada djelovale kao cijela vječnost, kazaljke za sekunde pomicale bi se sporo
poput puža koji prelazi cestu, a takav nekakav osjećaj imao sam i uz ovaj film.
I nemam ja u pravilu ništa protiv takvih stiliziranih, visokoestetiziranih
filmova koji izgledaju kao da su smješteni negdje između sna i jave, no u
pravilu i takvi filmovi imaju barem zanimljive likove, neku priču ili barem
neki detalj za koji bi se čovjek mogao uhvatiti. Ovdje baš ničega od toga nema
i imam dojam da je gospon Blitz stilizacijama i vizualno impresivnom
fotografijom pokušao sakriti baš tu činjenicu da je "The Burial of
Kojo" potpuno prazan i besmislen film.
Primjedbe
Objavi komentar