I dok posljednjih godina glavne nagrade na
festivalima kao što su Cannes ili Venecija osvajaju filmovi koji se poslije
isprofiliraju u ponajbolje filmove godine i glavne kandidate za nagrade kao što
su Oscar, na trećem najvećem festivalu, onom u Berlinu kao da su kriteriji ponešto drukčiji. Ondje kao da je
ključno da pobjednički film bude što čudniji, što hermetičniji i što suprotniji
od svega ostalog pa je, bit će, po tom ključu 2019. godine glavna nagrada
odnosno Zlatni medvjed pripao i ovom filmu snimljenom u izraelsko - francuskoj
koprodukciji. Iskreno, ne mogu baš reći da su me "Sinonimi"
pretjerano impresionirali i gledajući ovu filozofsku, egzistencijalističku,
simbolističku dramu Nadava Lapada nisam osjetio onu razinu oduševljenja kao
dobar dio svjetske kritike, koji je odmah nakon premijere ovaj film obasuo
hvalospjevima.
Priču o mladom Izralecu Yoavu (debitant Tom
Mercier) koji je doselio u Pariz kako bi se riješio prijašnjeg židovskog
identiteta i izbrisao iz sebe sve ono što ga je do tada određivalo i vezivalo
za zemlju u kojoj se rodio, Lapad je dobrim dijelom snimio prema vlastitim
životnim iskustvima. I on je sam kao mladić iz Izraela preselio u Pariz,
vjerujući da se na Bliskom istoku rodio sasvim slučajno, no kasnije se ipak
vratio kući i u Izraelu je snimio neke uspješne filmove (The Kindergarten
Teacher recimo, po kojem je nedavno snimljen i američki remake s Maggie
Gyllenhaal). No, njegovom Yoavu, nekadašnjem vojniku, povratak kući je zadnje
što pada na pamet i on se na sve načine trudi izbrisati svoj identitet i ne
želi da ga itko više vezuje za Izrael, militarizam, ratove i sve ostalo na što
obično prvo pomislimo kad netko spomene ovu bliskoistočnu zemlju.
Kako bi što prije zaboravio hebrejski jezik,
Yoav stalno sa sobom nosi i džepni francuski rječnik te on u što kraćem roku
pokušava apsorbirati što više francuskih izraza za pojedinu riječ ili frazu.
"Sinonimi" je jedan od onih filmova u kojima klasična radnja nije na
visokom mjestu prioriteta te uglavnom ovdje pratimo Yoavove susrete s raznim
ljudima, prilagođavanje novoj kulturi i identitetu te brisanju starog. Lapadov
je film doista neobično strukturiran i jako teško ga je usporediti s nečim što
sam prije gledao, a iako se Yoav na prvu čini da je lud k'o šlapa, uskoro će on
shvatiti da ni Francuska nije obećana zemlja slobode kakvu je zamišljao.
Vjerojatno iz razloga što zemlja kakvu on zamišlja, zemlja u kojoj ne postoje
usađeni identiteti jednostavno ne postoji. Iako me film sam po sebi nije impresionirao i
bio mi je na trenutke naporan, mora se priznati da "Sinonimi"
otvaraju neka zanimljiva pitanja i to upravo pitanja identiteta i što oni
predstavljaju za pojedinog čovjeka. Koji su to identiteti po kojem se netko
personificira i jesu li za nekog važniji oni identiteti nametnuti rođenjem ili identiteti koje čovjek sam za sebe nakupi
tijekom života, glavno je pitanje kojim se bavi ovaj krajnje neobičan film. Film kojem možda dam još jednu priliku da mi promjeni mišljenje, ali ne baš tako skoro.
Primjedbe
Objavi komentar