Jedan od onih pravih "light",
narodskih feel-good filmova stiže nam iz Švedske, koji je bio iznimno dobro
primljen među tamošnjom kino - publikom, o čemu najbolje svjedoči podatak da je
u izboru za najbolji švedski film godine dobio nagradu publike. To i ne
čudi jer je "Tartgeneralen" ili "The Cake General" kako je
preveden za svjetsko tržište simpatična pričica, možda mrvicu i presladunjava
za moj ukus, koja je snimljena prema stvarnim događajima. Vodi nas ovaj film u sredinu
osamdesetih godina u švedski gradić Köping, koji je i službeno dobio epitet
najdosadnijeg grada u Švedskoj. Jedan je to od tipičnih švedskih mirnih gradića
u kojima se gotovo nikada ne događa nešto što bi ga izbacilo iz uhodane
kolotečine, no da se ta situacija i percepcija promijeni pobrinut će se
ekscentrični trotterovski poduzetnik Hasse (Mikael Persbrandt). Ovaj je tip u
četrdesetim godinama bivši alkoholičar koji sve čega se dotakne pretvori u
potpunu katastrofu, a imao je on u svojoj prošlosti i bezboj ludih poslovnih
ideja koje su propale ekspresnom brzinom. Hasse je jedan od onih potpuno
kaotičnih tipova, čovjek prepun ideja, ali sve te ideje zapnu kad trebaju doći
u fazu realizacije.
Upravo će Hasse doći na ideju kako sa svog
gradića skloniti epitet najdosadnijeg grada u Švedskoj i to tako što će ga
pokušati uvesti u Guinnessovu knjigu rekorda. I to na način da će upravo u
Köpingu pripremiti najduži kolač na svijetu (nekakav cake sendvič, nisam
najbolje uspio shvatiti što bi to trebalo biti, bit će neka tradicionalna
švedska slastica s kojom nisam do sada imao susreta), koji bi trebao biti
dugačak čak 500 metara. Jasno da to baš i neće ići tako lako kako je on
zamislio iako je u lokalnoj pekari pronašao savršene partnere za ovaj pothvat.
Najveći saboter ovog ludog poteza bit će sam Hasse, koji će se morati
promijeniti ukoliko želi postići svoj cilj i morat će se riješiti starih
navika. Zanimljivo je kako je jedan od dvojice scenarista - redatelja ovog
filma Filip Hammar (drugi se zove Fredrik Wikingsson) doista rodom iz Köpinga i
dobro se sjećao ovog blesavog podviga, a čak je u film kao sporedne likove
ubacio i sebe i svog oca, također potpuno ekscentričnog tipa, pravog
frankofila.
Primjedbe
Objavi komentar