Još jedna stilizirana, pomalo campy,
misteriozna kombinacija drame i trilera u kojoj pratimo život posve bizarne
obitelji smještene u gothic dvorcu na osami. No, za razliku od istoimenog
književnog predloška poznate američke Shirley Jackson, vjerojatno
najpoznatije horor autorice svih vremena, kojoj je "Mi smo uvijek živjele
u dvorcu" bilo i posljednje djelo što je napisala, film koji je režirala
Stacie Passon nema nikakve veze s hororom. Jakcson je nedavno ponovno postala
dosta aktualna s uspješnom horor serijom "The Haunting of the Hill
House", no u ovom dvorcu, odnosno ogromnoj i izoliranoj kućerini nema
nikakvih duhova. Doduše, nad jedinim stanovnicima ovog dvorca, sestrama Marrycat
(Taissa Farmiga) i Constance (Alexandra Daddario) te njihovom stricu Julianu
(Crispin Glover), koji je vezan za invalidska kolica, konstantno se osjeti duh
nekih stvarnih ljudi koji su ondje živjeli.
Jer osam godina kasnije vlasnici kuće, otac i
majka sestara su otrovani, a iako je Constance na suđenju oslobođena optužbi,
cijelo mjesto uvjereno je da ih je baš ona ubila. Djelomično iz tog razloga, a
djelomično jer su zbog izolacije, a vjerojatno i nekih prijašnjih okolnosti svo
troje prilično trknuti, nitko ni ne ide u grad. Nitko osim najmlađe Marrycat,
uplašene, povučene djevojke, za koju, baš kao i za sestru, svi pretpostavljaju
da je vještica. No, ta bizarna ravnoteža i mir u ovom nemirnom domu trajat će
sve dok se ondje ne pojavi njihov daljnji rođak, Charles. Iako će on isticati
da je u posjet stigao s najboljim namjerama, posve je očito da to baš i nije
tako, posebno jer svi znaju da je nekadašnji vlasnik kuće bio iznimno bogat
čovjek, a nitko ne zna gdje je taj novac sada.
Dolazak Charlesa ubrzo će donijeti i razdor
među sestre i posvađati ih, a iako je ovaj krajnje neobičan i bizaran film jako
teško žanrovski negdje svrstati, djelovao je "We Have Always Lived in the
Castle" i kao svojevrsna parodija sličnih žanrovskih uradak. I priča i okruženje i
likovi djeluju kao da su nastali u svijetu koji bi zamislio Tim Burton, no
umjesto da prevladavaju crni tonovi, ovdje sve blješti od zelenila. Djeluje sve
ovo dosta bajkovito, šareno, s jarkim bojama i vizualno izuzetno i raskošno, sa
čak i intencijski prenaglašenom glumom praktički kod svih likova, kao da se
redateljica Stacie Passon pomalo zasitila snimanja epizoda poznatih serija,
čime se bavila posljednjih godina, i poželjela snimiti nešto drukčije. U tome
je uspjela i definitivno je snimila nešto drukčije, no ako je drukčije, ne mora
nužno značiti da je posebno dobro, duboko ili zabavno jer mi je ovo djelovalo
više kao šarena bizarro gothic razglednica, nego kao ozbiljan film.
Primjedbe
Objavi komentar