Film ceste je uz western možda i
"najameričkiji" filmski žanr, no isto kao što je jedan Talijan
odnosno Sergio Leone razdrmao western, tako je i jedan Nijemac snimio možda i
najkanonskiji i najbolji film ceste ikada. Taj Nijemac je Wim Wenders, a to
njegovo nenadmašno remek-djelo je "Paris, Texas", jedna od
najemotivnijih i najpotresnijih priča koju sam srećom nedavno imao priliku
pogledati i to na velikom platnu. Naravno da sam i ranije gledao ovaj film, i to
dva ili tri puta, a bez obzira što sam nakon prvog gledanja znao što očekivati,
sa svakim novim gledanjem kao da me "Paris, Texas" još dodatno dirnuo
i pogodio. Film je to koji je nemoguće izbrisati iz glave i koji u podsvjesti
ostaje još dugo, dugo nakon gledanja. Još sedamdesetih se Wenders prometnuo u
jednu od najvećih zvijezda novog njemačkog flma skupa s Fassbinderom i
Herzogom, a snimao je on paralelno i dokumentarce i igrane filmove.
Početkom osamdesetih Wenders je putovao
Amerikom i došao je na ideju snimanja filma kojim bi ispričao priču o Americi,
a na svu sreću naišao je na Sama Sheparda koji je osmislio priču o dvojici
otuđene braće od kojih je jedan izgubio sjećanje. No, niti jedna američka
produkcijska kuća nije željela financirati i podržati artističku, emotivnu,
subverzivnu priču koju su Shepard i Wenders zamislili pa je nešto manje od dva
milijuna dolara budžeta osigurano u Zapadnoj Njemačkoj i Francuskoj, zemljama u
kojima se i osamdesetih cijenio i podržavao umjetnički film. Ipak,
najgenijalnija odluka bila je angžaman tada 58-godišnjeg Harryja Deana Stantona
za glavnu ulogu lutalice Travisa, koji će se samo odjednom pojaviti bez
pamćenja negdje u teksaškim divljinama. Stanton je do filma koji mu je
obilježio karijeru već nanizao stotinjak uglavnom epizodnih uloga i to često u
potpunim bezvezarija od filmova, no kako bi preživio, čovjek je bio prisiljen
prihvaćati sve što mu se nudilo.
Ulogu Travisa prihvatio je uz riječi da je
nakon svih tih godina konačno dobio ulogu kakvu je želio, a i ostatak glumačke
ekipe u kojoj su Nastassja Kinski i Dean Stockwell, koji je također razmišljao
o odustajanju od glume dok se nije pojavila ova uloga, također je izvanredno
pogođen. Tu je i maestralna glazba majstora slide gitare Rya Coodera, jedan od
najpogođenijih i najemotivnijih scoreova koji se može pronaći u filmu, ma sve
je u ovom filmu apsolutno savršeno i pogođeno. Film je to koji je u posljednjih
35 godina bio podložan raznim interpretiranjima, čitanjima, seciranjima i
tumačenjima, no "Paris, Texas" je jedan od onih filmova koji se
prvenstveno moraju osjetiti na nekoj emotivnoj, unutarnjoj razini i koji si
svatko može protumačiti onako kako ga osjeća i doživljava.
Teško se sjetiti kada je netko uspio napraviti
ovako dirljiv i dubok film o traumi, gubitku, patnji i beskonačnoj tuzi i
nesreći, o ljudima nesretnih sudbina koji su putem uspjeli izgubiti ne samo sve
oko sebe, veći i same sebe, a posebno upečatljivo je samo finale na koje je
gotovo nemoguće ostati hladan i koje je za mene jedan od najemotivnijih i
najiskrenijih trenutaka u filmu uopće. I vizualno je Wenders zajedno sa svojim
standardnim snimateljskim partnerom, Nizozemcem Robbyjem Müllerom uspio postići
efekt kojim se dodatno potencira otuđenje, usamljenost, melankolija i tuga svih
likova i svi ti pusti, hrđavi, tužni teksaški krajolici snimljeni statičnom
kamerom kao da su odraz njihovog stanja. I dok mnogi filmovi snimljeni prije
više desetljeća s vremenom znaju izgubiti na svježini i često se zna reći da ih
je vrijeme pregazilo, "Paris, Texas" spada u kategoriju bezvremenskih
djela, klasika koji sa svakom novom epohom i trenutkom dodatno dobiva na
važnosti i vrijednosti.
Primjedbe
Objavi komentar