SWEET SIXTEEN (2002,GBR) - 8/10

O Kenu Loachu, njegovom opusu, stilu i oduševljenjem njegovim filmovima već sam više puta pisao pa mi se ne da ponavljati, a i ova socijalna krimi drama smještena u predgrađe Glasgowa posve se uklapa u tu priču. Snimio je Loach "Sweet Sixteen" po scenariju svog standardnog suradnika Paula Lavertyja, koji je nagrađen za najbolji scenarij na festivalu u Cannesu. I ovdje je Loach, već po svom poznatom običaju za nastup u filmu angažirao redom anonimne i nepoznate lokalne glumce kako bi dodatno dobio na autentičnosti, realizmu i uvjerljivosti, a lako je za pretpostaviti da je po tko zna koji put u tome i uspio. U središtu pažnje Loachevog zanimanja oduvijek su bili ljudi s društvenih margina, socijalni slučajevi, problematični tipovi bez perspektive, osuđeni na neuspjeh i životarenje koji jedva krpaju kraj s krajem i koji se često odlučuju na kriminal, bilo iz potrebe, bilo zato što su u takvom miljeu odrasli ili oboje.

Upravo takav slučaj je i s mladim Liamom (Martin Compston), klincem koji upravo treba proslaviti 16. rođendan. Dolazi on iz problematične obitelji jer majka mu je u zatvoru zbog dilanja droge, a on je ostao živjeti s nasilnim očuhom i njegovim ocem, također sitnim kriminalcima koji se također bave dilanjem. Liam sanja o svježem početku i novom, boljem životu, želi svojoj sestri, nećaku i majci, jednom kada izađe iz zatvora, omogućiti ugodniji i bolji životm  no lako je za pretpostaviti da za nešto takvo baš i nema novca. Kako bi došao do novca s kojim planira kupiti kućicu izvan grada u koju će se preseliti, on i njegov najbolji prijatelj Pinball odlučit će krenuti putem kriminala. Dosjetit će se Liam da bi njih dvojica mogli ukrasti drogu od njegovog očuha, na brzinu je preprodati i tako doći do novca za rješenje svojih problema, no jasno da to baš neće ići samo tako.

Što će više on željeti pomoći svojima makar i na ovaj kriminalni način, sve će više Liam i sebe i sve oko sebe uvlačiti u probleme, a pitanje je uopće žele li se neki ljudi uopće promijeniti. Po običaju je Loach obradi ovakve teme prišao gotovo pa naturalistički, sve ovdje djeluje i više nego autentično, a s obzirom da svi likovi pričaju na tvrdom glazgovskom dijalektu, "Sweet Sixteen" je i u britansku distribuciju išao s titlovima pošto i tamošnji gledatelji baš i nisu mogli najbolje razumjeti što likovi pričaju. S obzirom da su svi likovi u filmu klasični britanski lowliferi, bilo je za očekivati da ne govore šekspirijanski i ne citiraju Hamleta ili Otela, već im je praktički svaka druga riječ koju izgovaraju psovka (netko je izračunao da se fuck kaže čak 313 puta, a cunt više od 20), film je u Britaniji dobio oznaku da zbog toga nije za mlađe od 18 godina. Loach i Laverty su se najblaže rečeno jako razljutili zbog takve odluke i pobunili su se da se na taj način provodi cenzura i na taj se način onemogućilo da film pogledaju oni kojima je i prvenstveno namijenjen, klinci u formativnim godinama poput glavnih junaka, koji i često u toj životnoj fazi znaju zastraniti.

IMDB LINK