Ne treba biti pretjerano mudar i pronicljiv pa donijeti zaključak kako posljednjih godina imamo hiperinflaciju dokumentarnih filmova koji tematiziraju još uvijek aktualni rat u Siriji, a i ovo je jedan od takvih filmova. Uz "Za samu", bio je "The Cave" drugi film koji je nominiran za Oscara za najbolji dokumentarac koji tematizira sirijski rat, a nakon "The Last Man in Aleppo" donio je i drugu nominaciju sirijskom filmašu Ferasu Fayyadu. Snimljen je ovaj dokumentarac tehnikom muhe na zidu, odnosno autor je ovdje posve nevidljiv i on samo bilježi ono što se oko njega događa i bez ikakvog komentara stvara naracijsku liniju isključivo na temelju ponašanja i emocija svojih likova. A ti likovi ovdje su liječnici u bolnici koja se smjestila u podzemlju nekog od sa zemljom sravljenih sirijskih gradova (mislim da je riječ o predgrađu Damaska u kojem su obitavali Assadovi protivnici, ali nemojte me držati za riječ) i sve ono što ćemo ovdje vidjeti je zaista užasavajuće, šokantno i devastirajuće.
Gotovo nemoguće je riječima opisati sve te
užase i strahote koje ćemo ovdje vidjeti, svu tu djecu koja polumrtva stižu u
bolnicu u kojoj liječnici i medicinsko osoblje rade ne u nemogućim uvjetima,
već u neopisivim uvjetima. Bombardiranja ne prestaju, redaju se napadi
kemijskim oružjem, ljudi bez prestanka obavljaju operacije u salama u kojima su
higijenski uvjeti na razini štale u Malom Pašijanu. Ipak, u prvom planu ovdje
je pedijatrica Amani Ballour i nekoliko njezinih kolegica koje su tek u takvim
neljudskim uvjetima dobile priliku raditi rame uz rame sa svojim muškim
kolegama. Dok je na površini zemlje i u normalnim bolnicama ondje i dalje
nezamislivo da žena obavlja liječnički posao, ovdje je to posve normalno, iako
diskriminacija i dalje postoji.
Jasno da je vječno ovdje nestašica lijekova,
medicinske opreme i ostalih namirnica nužnih za život koji je pod stalnom
ugrozom, no "Pećina" daje šokantan prikaz hrabrosti, otpora i ženske
solidarnosti. Ovo je jedan od onih zbilja teških, potresnih i mučnih filmova
koje je bilo podjednako naporno i bolno gledati i koji gotovo pa i fizički
iscrpljuje, a zanimljivo je kako je Fayyadova ekipa tijekom nekoliko godina
snimanja snimila više od tisuću sati materijala. Montaža filma bila je toliko
stresna i potresna da je morao biti doveden psihoterapeut koji je savjetovao
postprodukcijsku ekipu koja je gotovo pa obolila od PTSP-a samo danima,
tjednima i mjesecima gledajući sve te užase. Bez obzira na sve ovo što će
zasigurno mnoge i odvratiti od gledanja "Pećine", riječ je o jednom
od onih važnih filmova sa snažnom humanističkom porukom koji je s razlogom
osvojio desetke nagrada na festivalima i u izborima za dokumentarac godine.
Primjedbe
Objavi komentar