Ingimundur (odlični Ingvar Sigurðsson, poznata
faca vjerojatno svim onima koji su ponekad pogledali neki islandski film)
umirovljeni je policajac iz provincijskog gradića koji se pokušava oporaviti od
nedavne pogibije svoje supruge. Svoju tugu i bol on je preusmjerio u renoviranje kuće na osami, a prekopavajući po stvarima svoje pokojne žene,
Ingimundur će pronaći nešto što će ga početi proganjati. On će postati uvjeren
da je žena za koju je bio siguran da je voljela njega barem jednako koliko je
on volio nju, imala aferu i svu će energiju sada iskoristiti kako bi otkrio tko
je bio taj tip s kojim ga je varala. Ovako bi se u kratkim crtama mogla opisati
radnja ove mračne, teške, sporovozne, ali vizualno impresivne i upečatljive
psihološke drame koja je ujedno i drugi film talentiranog Hlynura Palmasona.
Palmason se prije nekoliko godina predstavio s
nadrealističnom dramom "Winter Brothers" za koju je dobio nagradu za
najbolji danski film godine, a film je osvojio i brojne nagrade na uglednom
festivalu u švicarskom Locarnu. I "A White, White Day" ili
"Hvitur, hvtitur dagur" u originalu, osvajao je brojne nagrade na
svjetskim festivalima nakon što je premijerno prikazan tijekom tjedna kritike u
Cannesu. Osvojio je ovaj film i glavnu nagradu na našem festivalu u Motovunu, a
Sigurðsson je bio nominiran i za europskog glumca godine. I on je zaista onaj
koji nosi ovaj film sa čijim sam tempom imao dosta problema jer "A White,
White Day" zaista je jedan od onih sporoizgarajućih filmova u kojem se sve
sporo događa i priprema za kulminaciju u samom finišu. Sam naziv filma referira
se na islandsku poslovicu koja kaže da u danima tako bijelim (ili maglovitim)
kada se spajaju nebo i zemlja, tada i mrtvi mogu komunicirati sa živima.
S obzirom da ovo nije jedan od onih filmova o
zombi apokalipsi ili duhovima, neće Ingimundur doslovno komunicirati sa svojom
mrtvom ženom ili njenim duhom, već je sve to zapravo simbolično jer će ga njena
tajna koju je upravo otkrio početi potpuno proganjati. Iako ni u početku
njegovo psihičko stanje nije za poželjeti i očito je ranije imao slom pošto
jednom tjedno mora posjećivati terapeuta, s gubitkom i spoznajom o nevjeri, on
će se sve teže nositi. Sjajno je Palmason uspio pokazati to vrijeme koje sporo
prolazi kada si sam i koje se valja poput magle, a i u ovom filmu odlično je
iskorištena nevjerojatna priroda islandske provincije koja je često savršena
kulisa za filmove iz te zemlje.
Primjedbe
Objavi komentar