AND THEN WE DANCED (2019,GRU) - 7/10

Izazvala je ova romantična coming-of-age drama snimljena u švedsko - gruzijskoj koprodukciji čak i proteste u konzervativnim krugovima u Gruziji. Konzervativne udruge, nacionalističke stranke, tamošnja crkva i slični nazadnjaci čak su pokušali sabotirati premijeru "And Then We Danced" u Tbilisiju. Policija je čak morala štititi sve one koji su odlučili doći na premijeru od šupljeglavih nacionalističkih protestanata koji su se skupili kraj dvorane gdje je film prikazivan i pokušali su čak fizički napasti one koji su odlučili pogledati film. Ono što je razljutilo sve te retrogradne gruzijske idiote je činjenica da je ovo priča o mladiću iz Tbilisija koji se bavi tradicionalnim gruzijskim plesom, a koji se usput zaljubio u svog nešto starijeg kolegu densera. Pomalo čak ova priča podsjeća na hvaljeni "Call Me by Your Name" Luce Guadagnina otprije koju godinu jer i ovdje imamo mladog, naivnog, neiskusnog gotovo pa golobradog žutokljunca koji će poludjeti za starijim šarmerom.

I tu sličnosti između ova dva filma staju jer i okruženje je ovdje posve drukčije, a situacija je tim zanimljivija jer su oba glavna lika plesači gruzijskog nacionalnog tradicionalnog plesa. Nije da sam baš neki stručnjak za ples, posebno ne za gruzijski, no ako sam dobro shvatio, od svih tih muških plesača traži se da budu što više mačo, pravi muškarci, gotovo kao ratnici odriješiti i u pokretima i u pogledu, precizni i čvrsti. Kako što mlađahnom Merabu kaže njegov stari djed, također nekadašnji plesač, gruzijski ples nije perfekcija, već duh naše nacije. I svi ostali iz Merabove obitelji bili su poznati plesači, a i on se nada glavnoj ulozi i nastupu u predstavu koja se sprema na svjetsku turneju. Upravo Merab je najizgledniji kandidat za tu ulogu, sve dok se iz grada sa zapada Gruzije, Batumija, u Tbilisiju ne pojavi nešto stariji plesači Irakli. Osim što će Irakli iznenada postati Merabov glavni konkurent, on će postati i predmet njegove čežnje.

Malo, pomalo ova dva plesača će se početi zbližavati, prvo kao prijatelji, a potom i nešto više, a vrlo brzo Merab će potpuno izgubiti glavu za kolegom koji će jednog dana samo nestati. Nudi ovaj film jako zanimljiv uvid u gruzijsku kulturu, društvu i običaje i sjajno je švedski filmaš podrijetlom iz Gruzije Levan Akin ovdje uspio suprotstaviti tradicionalno i moderno. Baš taj konflikt u kojem konzervativna sredina i običaji koji postoje valjda već generacijama određuju ljudima živote najzanimljiviji je dio filma, a nudi nam Levin i iznenađujući, čak pomalo i šokantni uvid u noćni polusvijet glavnog grada Gruzije. Ujedno je ovo i socijalna drama jer bez obzira što su Merabovi roditelji, djedovi i bake bili uspješni plesači i zvijezde, vidimo da je ta slava bila i više nego prolazna i da žive svi oni na rubu siromaštva.

Tim više je strašnije jer ovaj mladić spreman je na nevjerojatna odricanja, trud, treninge kroz bol i patnju da bi se dokopao uloge koja mu u materijalnom smislu i neće puno toga donijeti, no baš ta tradicija i činjenica da stiže iz obitelji slavnih plesača, na njega stavlja dodatni pritisak da mora uspjeti. Premijerno je ovaj film prikazan na redateljskoj večeri festivala u Cannesu, a bio je i švedski kandidat za Oscara u kategoriji filma izvan engleskog govornog područja. Uz to, dobio je četiri nagrade u izboru za švedski film godine, među kojima i one za najbolji film, glavnog glumca, scenarij i fotografiju. Mladi Levan Gelbakhiani koji je utjelovio Meraba dobio je nagradu za najboljeg glumca i na festivalu u Sarajevu, a bila mu je to prva filmska uloga te je po profesiji baletan.

Zanimljivo je kako je prezimenjak poznatog njemačko - turskog filmaša Fatiha Akina na ideju snimanja filma došao kad je prije nekoliko godina vidio stotine divljaka koji napadaju pedesetak sudionika valjda prvog gruzijskog gay pridea. Zbog očito nevjerojatne homofobije u ovoj kavkaskoj zemlji morao se "And Then We Danced" dobrim dijelom snimati na tajnim lokacijama, a na setu su konstantno morali dežurati tjelohranitelji jer su svi članovi filmske ekipe konstantno dobivali prijetnje smrću. Zbog vlastite sigurnosti, neki glumci i članovi ekipe čak su sami tražili da se njihova imena ne uvrste na odjavnu špicu, a tijekom boravka u Tbilisiju, neki od njih su glumili turiste iz Francuske kako ih neki krezubi divljak ne bi izbubetao. 

IMDB LINK