Mažnjavanje javnog novca nešto je jako dobro
poznato svima koji žive na ovim prostorima. Naravno da se slične stvari
događaju svugdje, no u nas su ti mehanizmi krađe, pronevjere i kako se već sve
nazivaju ti oblici isparivanja javnog novca i njegovog slijevanja na privatne
račune. Možda je nekako lakše ukrasti javni novac jer se misli da to ionako
nije ničije i da nikome neće nedostajati koja tisuća ili milijun, a jednom kad
se krene s kojom tisućicom, rijetko kad se to zaustavlja dok se ne dođe do
milijuna ili dok se ne bude uhvaćen. Nikad neću shvatiti ni pohlepu te ekipe
koja krade i koja se očito ne može zaustaviti sve dok si podrume ne napuni
prepariranim grizlijima, mamutima i tiranosaurima, garaže Bentleyjima, Aston
Martinima i Lamborghinijima koji se nikada ne voze, a spavaće sobe Monetima,
Manetima i Chagallima. Očito jednom kad shvatiš da nitko ne primijećuje da je
nestalo nešto novca, čovjek dobije samopouzdanje, oslobodi se straha i nastavi
grabljati dalje sve dok mu nešto takvo ne postane sasvim normalno i dok sam
sebe ne uvjeri da je to što radi sasvim u redu.
Baš takvim slučajem bavi se biografska humorna
drama koju je po scenariju mladog američkog scenarista Mikea Makowskog (In
Time, I Think We're Alone Now) režirao podjednako mladi Cory Finley
(Thoroughbreads). Riječ je o filmu snimljenom prema istinitim događajima s
početka stoljeća i Makowsky je scenarij napisao po članku u magazinu New Yorker
u kojem je razotkrivena najveća pronevjera novca javnih škola u američkoj
povijesti. Dok oni čiji roditelji imaju para ili su talentirani sportaši ili su
spremni podići studentske kredite koje će vjerojatno vraćati dok su živi, u
Americi idu u privatne srednje škole i privatne fakultete, svi ovi drugi
nesretnici primorani su se upisati u javne škole. Dok su u nas javni fakulteti
i dalje pravi space shuttle za sva ta mora privatnih uglavnom ekonomija,
menadžmenta ili srodnih visokoškolskih ustanova koja su već počela nicati i po
selima, ne samo po gradićima, u Americi je situacija potpuno obratna.
Ondje se javne ustanove po kvaliteti ne mogu
mjeriti s privatnima, no kako ondje postoji prevelik broj stanovnika koji si
nikako ne mogu priuštiti plaćanje pedesetak tisuća dolara godišnje školarine za
Harvard i slične Ivy League fakultete, svi oni, htjeli ne htjeli, moraju ići u
javne škole. Nije da sam baš posebno upućen na koji način funkcionira američko
javno školstvo, no nema tu vjerojatno previše razlike u odnosu na nas. Države
uplaćuju novac školskim ustanovama, one potom raspolažu s njim, a ukoliko se
pokaže da se radi kvalitetno i pametno ulaže, tada se po nekoj logici može
očekivati i povećanje dotacija. Jedna od takvih javnih ustanova je i njujorški
Roslyn, ustanova u kojoj su obuhvaćeni i osnovnoškolsko, srednjoškolsko i
visoko obrazovanje. Upravo ondje tijekom 2002. godine razotkriven je šokantni
skandal dugogodišnje i višemilijunske pronevjere javnog novca, a glavna
osumnjičena bit će asistentica nadstojnika ili svojevrsnog dekana, Pam (Allison
Janney).
Ta pronevjera slučajno će se razotkriti i
ispostavit će se da je cijela njena familija idiota godinama ne samo peglala
bankovnu karticu škole, već su svi članovi njene obitelji pokrenuli fiktivne
poslove i školi su isporučivali fiktivne račune. Kako ni bi izbio prvorazredni
skandal, nadzornik školskog sustava, bizarni tip po imenu Frank Tissone (Hugh
Jackman) uspio je nagovoriti ravnatelje i upravni odbor škola u sklopu Roslyna
da se Pam ne prijavljuje policiji jer bi ustanova odmah zbog lošeg publiciteta
ostala bez dobrog dijela javnih sredstava koje joj se dodijeljuju. No,
ispostavit će se da je ono što je maznula Pam bio samo vrh ledenog brijega i da
ona nije bila jedina koja je godinama peglala bankovnu karticu škole, već je
škola i drugima služila kao mogućnost za život debelo iznad vlastitih
mogućnosti.
Iako je "Bad Education" istinita
priča, obiluje ova drama humorom, posebno crnim apsurdnim humorom jer sve ovo
što ćemo ovdje vidjeti ne da graniči s apsurdom, već prelazi te granice. Sama
pomisao da će to čašćenje na račun škole trajati vječno i samo scene u kojima
vidimo tu grotesknu Paminu obitelj kojoj uopće nije čudno što godinama peglaju
školsku karticu, a kad im mama dobije otkaz svi je smatraju žrtvom. Ili kad Pam
kaže pa kako bih drukčije kćeri platila studiranje na privatnom fakultetu da
nisam uzimala novac javne škole. A nadzornik Frank u izvedbi ovaj puta odličnog
Hugha Jackmana je također posebna priča. Očito dubinski iskompleksirani tip,
tip koji od svih skriva da je homoseksualac, koji pola dana provodi u lickanju,
češljanju, ima prepun ormar odijela, svako malo odlazi na botoksiranje i
facelifting i čovjek koji je opsjednut time da ostavlja dobar dojam.
Potpuni sociopat koji je godinama, možda i
desetljećima zavaravao sve oko sebe i potpuno kotradiktoran, gotovo pa tragičan
tip koji i ne vidi ništa loše u onome što se radilo pošto škola pod njegovim
vodstvom postiže sve bolje rezultate i na račun toga od države ili grada dobiva
sve više novca. I ovaj zaista intrigantan, duhovit, zabavan, a ponajviše
tragičan film jedan je od savršenih primjera zašto se posljednjih godina nepovratno
urušava povjerenje u javno. Nakon ovakvih slučajeva ne može se na takvoj
percepciji nikome ništa ni zamjeriti, no zapravo je najžalosnije što javno
dobro i javni novac mnogi shvaćaju baš na način na koji ćemo vidjeti u ovom
filmu. Definitivno "Bad Education" spada u krug filmova koji se ne bi
smjeli preskočiti, a od poznatih faca u glumačkoj ekipi tu je još i Ray Romano.
Primjedbe
Objavi komentar