Španjolski građanski rat koji se vodio od
1936. do 1939. i dalje je gotovo pa prava tabu tema u tamošnjem društvu. I dok
je s jedne strane dobro da se krvavom i bolnom poviješću ne maltretira i mlađe
generacije (kao recimo u nas) i da se društvo okrene budućnosti, a ne konstatno
batrlja u nekim prošlim vremenima, činjenica je da su neke bolne rane i dalje
ondje otvorene. Nakon što su Franco i njegovi fašisti, rojalisti i nacionalisti
u građanskom ratu odnijeli pobjedu nad republikancima, komunistima,
sindikalistima, antifašistima i ostalima, uslijedila je gotovo pa 40-godišnja
diktatura pod generalisimusom. Kad pomislimo na totalitarne i opresivne režime
koji su bili aktualni u Europi nakon II svjetskog rata, mnogi će automatski
pomisliti na Sovjetski savez, Rumunjsku ili Istočnu Njemačku, no ni Španjolska
se nije previše razlikovala od svega toga.
Doduše, Španjolska se razlikovala po tome što
tamošnji totalitarizam nije bio komunistički, već u početku otvoreno
fašistički. Kasnije, kada su zapadne sile za vrijeme Hladnog rata fašista poput
Francisca Franca prepoznale kao jednog od boraca protiv komunizma i Španjolska
je primljena u Ujedinjene narode, ta je totalitaristička diktatura zapravo
blagoslovljena. Sve ono što se događalo u istočnoeuropskim komunističkim
režimima, odnosno jednostranačje, progoni neistomišljenika, opresija, događalo
se i u Španjolskoj, no kako je Franco bio borac protiv komunizma to se uzimalo
kao nešto najnormalnije. I kada je staro smeće umrlo sredinom sedamdesetih i
Španjolska se puzajući počela pretvarati u demokraciju (Što nije išlo preko
noći, jer bilo je tu još uspješnih i neuspješnih vojnih udara, za one koja ova
tema interesira preporučujem izvrsni dokumentarni roman Javiera Cercasa
"Anatomija jedne pobune" o pokušaju vojnog puča 1981. godine. Za one
pak koje zanima tema španjolskog građanskog rata svakako bih preporučio
BBC-jevu dokumentarnu seriju "The Spanish Civil War iz 1983. godine koja i
dalje nudi najbolji i najobjektivniji uvid u ovu tematiku), parlament je 1977.
izglasao zakon o amnestiji koji je i danas na snazi.
Tim zakonom onemogućen je sudski progon svih
onih koji su činili zločine za vrijeme diktature, a u dokumentarcu koji je bio
kandidat za europski dokumentarac godine, pratimo napore žrtava tog režima koji
pokušavaju doći do pravde i svoje progonitelje i mučitelje izvesti pred sud.
Robert Bahar i Almudena Carracedo "The Silence of Others" snimali su
punih šest godina i ovdje pratimo sudbinu preživjelih žrtava Francovog režima
koji pokušavaju srušiti ovaj zakon. Sve te žrtve danas su ljudi od 70, 80
godina, a zastupa ih odvjetnik za ljudska prava koji je ranije vodio postupak
protiv čileanskog diktatora Augusta Pinocheta. No, ovo će biti još složeniji i
kompliciraniji proces jer španjolski sudovi nisu ovlašteni za zločine za
vrijeme Franca pa je tužba pred sudom za ljudska prava pokrenuta u Argentini.
No, paralelno s pravnim naporima koji
podsjećaju na birokratske užase kroz koje je prolazio dobri stari Jozef K. u
Kafkinom "Procesu", donosi "El silencio de otros" i
užasavajuću priču o još uvijek duboko podijeljenoj zemlji. Imamo ovdje i priče
ljudi koji još uvijek ne smiju posmrtne ostatke svojih roditelja i predaka
pokopati u obiteljskim grobnicama samo zato jer su bili republikanci. S druge
strane, u gotovo svim španjolskim gradovima trgovi i ulice nose imena ne samo
Francisca Franca, već i njegovih koljača, a tu je i mračna priča o eugenici
koju su španjolski fašisti već četrdeseti preuzeli od svojih kolega iz
Njemačke. Pratimo šokantnu sudbinu ljudi kojima su djeca doslovno ukradena na
porodu za koju su desetljećima mislili da su mrtva. Kasnije se saznalo da se i
na taj način pokušavalo istrijebiti obitelji s republikanskom pozadinom i
njihova djeca potom bi se prodavala podobnim frankističkim obiteljima koja nisu
mogla imati djece.
Primjedbe
Objavi komentar