Nostalgija za prošlosti, za vremenima kada je
sve bilo bolje, kada su žene bile ljepše, hrana slasnija, muzika i filmovi
bolji, nešto je sa čime se susrećemo gotovo svakodnevno. Vjerojatno glavni
razlog zašto ljudi od 40, 50, 60 ili više godina nerijetko smatraju da je
nekada bilo bolje no što je danas, zasigurno je što su tada bili i mlađi. A kada
si mlad tada je sve dobro, ništa te ne može zaustaviti, ne zamaraš se previše
prošlošću, drukčije gledaš na svijet i život koji je ispred tebe. Kada za 30
ili 40 godina život možda i ne ispadne onakav kakav si očekivao i ne ostvari se
ono o čemu si zamišljao i čemu si se nadao, jasno da tada i svijet ne valja i
sve je bilo bolje nekada, a jedan od takvih tipova koji se nikako ne može
prilagoditi modernim vremenima i aktualnom trenutku je i glavni junak "La Belle Epoque", Victor (Daniel
Auteuil).
Nekadašnji dizajner, crtač i karikaturist,
danas u šezdesetim godinama nikako se ne može snaći u novim okolnostima. Baš
ništa, po njemu, danas ne valja i sve je nekoć bilo puno bolje, no vrlo brzo
ćemo saznati da je jedan od glavnih razloga njegovog nezadovoljstva i depresije
činjenica da se brak s njegovom dugogodišnjom ženom Marianne (Fanny Ardant) raspada.
Dok je Victor bez posla i sve zamara svojim pričama o tome kako ništa ne valja,
Marianne je uspješna psihijatrica koja je odlučila potpuno odustati od svog
čangrizavog muža koji sve oko sebe maltretira te se upustila u avanturu s
njegovim bivšim šefom. Kako bi pokušao barem donekle vratiti životni žar u ocu,
njegov sin Maxime (Michael Cohen) odlučio ga je počastiti povratkom u prošlost.
I to, naravno ne sjedanjem u neku vremensku mašinu jer drugi film sve boljeg
glumca, scenarista i režisera Nicolasa Bedosa (Mr & Mrs Adelman), nije još
jedna u nizu adaptacija čuvenog SF romana H. G. Wellsa, već je to romantična
komedija. I to kakva romantična komedija!
Sjajno koncipirana s vrhunskom glumačkom
ekipom, pitka, tipično francuski šarmantna, dinamična i nostalgična priča u
kojoj će se Victor u prošlost vratiti zahvaljujući prijatelju svoga sina
Antoineu (Guillaume Cane). Antoine je event menadžer koji za klijentelu dubljih
džepova organizira oživljavanje povijesnih epoha po narudžbi. Tako svatko tko
to može platiti, Antoine i njegova ekipa će u stilu filma ili predstave za
njega režirati druženje s aristokracijom 17. stoljeća, opijanje s Ernestom
Hemingwayem i Williamom Faulknerom pa čak i boravak u Hitlerovom bunkeru na
kraju II svjetskog rata. Svi koji se odluče na ovo iskustvo, obično se vrlo brzo
vraćaju po još, a iako će Victor u početku nevoljko prihvatiti sinov poklon,
ekspresno će se navući. Za razliku od većine klijentele, on će naručiti ponovno
proživljavanje tjedna u svibnju 1974. kada je u kafiću La Belle Epoque u Lyonu
upoznao svoju buduću suprugu. Spoznaja da je sve tako nevjerojatno uvjerljivo
rekonstruirano i da će ga glumica koja će utjeloviti njegovu Marianne doista
podsjetiti na njegovu ženu, vrlo brzo dovest će do toga da će se stvarni život
i fikcija odnosno gluma potpuno ispremiješati.
Victor će pomalo početi zaista i živjeti u
prošlosti, a vrlo brzo će se on iz čangrizavog i ogorčenog starca ponovno
početi pretvarati u osobu koja ne mrzi cijeli svijet i koja ima neke razloge za
život. Pokazao se ovaj film koji je premijerno prikazan izvan natjecateljskog
programa u Cannesu kao i više nego ugodno iznenađenje, kao jedna od onih
šarmantnih, možda i sladunjavih (ali ovaj puta to mi čak i nije predstavljalo
problem) francuskih komedija kakve smo uvijek voljeli. Iako na prvu priča o
ovakvom putovanju kroz vrijeme možda i djeluje pomalo banalno, Bedos se ovaj
puta pokazao kao perfektan scenarist i režiser ubacivši ovdje odmjereno i teme
kao što su ljubav, prolaznost vremena, generacijski jaz. Uz to "La Belle
Epoque" na dopadljiv i suptilan način dotiče se i nekih važnih tema za
današnja, možda pomalo zbunjujuća vremena posebno za one ljude starijih
generacija koji su odrastali i razvijali se u posve drukčijem okruženju.
Primjedbe
Objavi komentar