Bio je to još jedan od onih filmova u koje sam
uletio bez ikakvih očekivanja i bez nekog pretjeranog predznanja, a pokazao se
kao nevjerojatno iznenađenje i kao gotovo pa savršen film. I nakon drugog
gledanja koju godinu poslije ostao sam kod istog mišljenja da je debitantski
dugometražni film Brazilca Fernanda Coimbre (odmah potom u Americi je snimio
ratnu dramu Sand Castle, kao i nekoliko epizoda serije koju je kreirao njegov
poznatiji sunarodnjak Jose Padilha "Narcos") iznimna kombinacija
trilera i drame koja se ističe ne samo šokantnom i uzbudljivom pričom, već i
pomalo rašomonskom strukturom. Jer priču ovdje pratimo iz dvije perspektive i
donose nam je dvoje glavnih likova, radnik u gradskom autobusnom prijevozu
Bernardo (Milhem Cortaz) i njegova puno mlađa ljubavnica Rosa (Leandra Leal).
Oni su se slučajno upoznali na tramvajskoj stanici i Bernardo se odlučio
upustiti u vanbračnu vezu s privlačnom djevojkom o kojoj ne zna apsolutno
ništa.
No, ono što će za njega biti usputna avantura
s puno mlađom djevojkom s kojom se može hvaliti među prijateljima i kolegama s
posla, za Rosu će postati nešto puno, puno ozbiljnije. Odmah na početku filma
saznajemo da je Bernardova kćer nestala, a ubrzo nakon njega i njegove supruge
Sylvie u policijsku postaju stiže i Rosa, koja je glavni osumnjičenik za
otmicu. Kako se istraga razvija i kako policija ispituje roditelje djevojčice i
osumnjičenicu, shvaćamo da svatko od njih ima potpuno drukčiju verziju priče.
Svatko od njih troje iznijet će svoju verziju događaja koji su prethodili ovom
događaju, a uz njih ćemo otputovati u najmračnije kutke čežnje, strasti, laži,
potreba, izopačenosti i zla ovog iščašenog ljubavnog trokuta. Skriva ovaj film
brojna iznenađenja i šokove i priča se malo - po malo slaže kao neki mozaik ili
puzzle, a vidjet ćemo da svačije odluke i postupci uvijek nose i posljedice,
koje često mogu biti i drastične i šokantne.
Uopće ne čudi što je "Vuk pred
vratima" trijumfirao apsolutno u svim kategorijama izbora za brazilski
film godine i odnio nagrade za najbolji film godine, režiju, scenarij, montažu,
fotografiju te glavnu i sporednu glumicu. Osvojio je ovaj film i pregršt
nagrada po svjetskim festivalima, a čak je bio i nominiran za najbolji
latinoamerički film godine. Iako je bio to prvi Coimbrin film, posve je očito
kako je riječ o nevjerojatno talentiranom autoru, koji me prvenstveno oduševio
sa slojevitim, kompleksnim, ali i kompliciranim scenarijem, koji niti u jednom
trenutku nije djelovao kao da bi se mogao raspasti, već ova priča postaje sve
intenzivnija kako vrijeme prolazi. Ovo je jedan od onih filmova koji gledatelja
malo pomalo uvlači unutra i bez obzira što priča zapravo i nije posebno
originalna, ona je ovaj puta ispričana na čudesan način. Likove upoznajemo
polako i nudi nam Coimbra nekoliko kuteva gledanja o svakom od njih tako da tek
na kraju doista možemo donijeti pravu sliku o svima. Briljantan film koji je
samo jedna u nizu potvrda da se zadnjih godina u Latinskoj Americi događa nešto
veliko kad je u pitanju film.
Primjedbe
Objavi komentar