UMBERTO D. (1952,ITA) - 10/10

Uz Federica Fellinija, Vittorio De Sica zasigurno je najpoznatiji i najbolji talijanski filmaš svih vremena. Mnogi ovog majstora i podjednako uspješnog redatelja i glumca i uz Roberta Rosellinija jednog od pionira talijanskog poslijeratnog neorealizma vjerojatno najbolje pamte po remek djelu "Kradljivci bicikala", jednom od kanonskih filmova koji je prema gotovo svim izborima svrstan među najbolje filmove svih vremena. No, podjednako maestralan kao "Kradljivci bicikala" je i "Umberto D.", još jedna neorealistčna drama koja se tematski i stilski posve nastavlja na De Sicin najpoznatiji film. Baš kao i u "Kradljivcima bicikala", i ovdje Fellini na nimalo ugodan i lijep način prikazuje stanje u poslijeratnoj Italiji, a u središtu pažnje ove potresne i nevjerojatno emotivne socijalne drame je umirovljenik Umberto Domenico Ferrari, za prijatelje Umberto D.

Ovog starca odmah na startu filma upoznajemo kako s ostalim penzionerima pred zgradom ministarstva prosvjeduje zbog niskih penzija uz koje se ne može preživjeti. No, mirovine i umirovljenici očito nikad nisu bili posebno važni vladajućim strukturama jer ubrzo na trg stiže policija spremna ako treba i pendrecima rastjerati ove nesretnike. Umberto je u posebno teškoj situaciji jer gotovo cijela njegova mirovina odlazi na stanarinu za sobu u kojoj sa svojim psićem živi valjda još od rata, no, gazdarica, kojoj je obilato pomagao za vrijeme rata, odlučila ga je izbaciti iz njegovog sobička jer je procijenila da će bolje zaraditi sobu iznajmljujući sat na sat parovima koji ondje traže skroviti kutak. Preko noći ovom nesretnom, ali ponosnom starcu tako prijeti izbacivanje na ulicu i ukoliko u nekoliko dana ne skupi novac, on će ostati bez krova bez glave.

Uskoro ćemo shvatiti da apsolutno sve boli briga za ovog nesretnog, siromašnog i bolesnog starca, koji će pokušati rasprodajom svojih stvari doći do novca. Ponosni starac koji nema nikoga osim svog vjernog psića ipak se ne želi predati i pokušat će učiniti sve da dođe do novca za stanarinu pa ako treba i progutati svoj ponos. No, vidjet ćemo ovdje kako izgleda prijezir društva prema starim ljudima i ljude koji će se prije smilovati psu nego čovjeku. Ova impresivna egzistencijalistička drama natjerat će nas da razmislimo otkuda taj možda i podsvjesni prijezir prema siromašnima i starima. Je li to zato što ne želimo vidjeti ono što nas možda čeka i lakše nam je živjeti praveći se da takvi ljudi ne postoje.

Osvojio je ovaj film brojne nagrade na festivalima, bio je nominiran i za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja, no u Italiji baš i nije najbolje prošao. Sam De Sica je bio uvjeren da je tome razlog jer Talijani baš i nisu željeli gledati ovakve kritične filmove koji su pomalo udarali i na njihov ponos jer zemlja se još oporavljala od rata i lakše im se bilo praviti da se nešto ovakvo ne događa. S druge strane, "Umberto D." je odmah postao iznimno popularan i hvaljen i u cijeloj Europi i u Americi, a sam De Sica često je isticao da je upravo ovo film na koji je uvijek bio najviše ponosan i posvetio ga je svom ocu. I veliki Ingmar Bergman u jednom je intervjuu naglasio da mu "Umberto D." spada u uzak krug najdražih filmova, a iako je De Sica za praktički sve uloge pa i za starog Umberta, angažirao neprofesionalne glumce, to se posebno i ne osjeti. Tako je Umberta utjelovio poznati talijanski lingvist Carlo Battisti, kojem je ovo bilo prvo i jedino pojavljivanje na filmu. Ne bi bio red zaboraviti i na scenarista Cesarea Zavattinija, koji je s De Sicom surađivao na više od 20 filmova.

IMDB LINK