Jamesa Franca svi ponajprije znamo kao glumca,
no uz čak 150 uloga u nešto više od 20 godina karijere, Franco potpisuje i
gotovo 70 filmova, serija i dokumentaraca kao producent, 25 filmova kao
scenarist i gotovo 40 što kratkih, što dugih filmova, što epizoda serija kao
režiser. Definitivno Franco spada u kategoriju najhiperproduktivnijih ljudi u
američkoj filmskoj industriji i snimao je on sve i svašta. I veliku većinu toga
nisam gledao niti planiram, no vrag mi nije dao mira i odlučio sam pogledati
njegov pokušaj odgovora na Tarantinov "Bilo jednom u Hollywoodu".
Zapravo, pomalo mi je neugodno ova dva filma stavljati u istu rečenicu jer za
razliku od Tarantina, Francov "Zeroville" je nešto najkaotičnije,
najkonfuznije i najbesmislenije što sam imao priliku gledati u zadnje vrijeme i uopće mi
nije jasno što je pjesnik htio reći.
Već sama činjenica da niti jedan distributer
nije želio otkupiti film i "Zeroville" je dobre dvije godine ležao u
ladici bilo je dovoljno upozorenje, a nakon gledanja potpuno mi je jasno zašto
toliko dugo nitko želio ni blizu ovoj filmskoj tempiranoj bombi.
"Zeroville" sam do kraja uspio pogledati isključivo iz neke bolesne
znatiželje i jer me zanimalo je li moguće snimiti nešto toliko užasno, nešto
neobjašnjivo, djelo koje izgledao kao da se Franco posvađao ne samo s glumcima,
scenaristima i montažerima koji su radili na filmu, već i sa samim sobom.
Naravno da je on sam uz režiju odglumio i glavnu ulogu, 24-godišnjeg studenta
arhitekture Ikea Jeromea, koji se 1969. godine samo odjednom pojavio u
Hollywoodu. Ovaj gotovo pa autistični tip s tetovažom Montgomeryja Clifta i
Elizabeth Taylor iz filma "A Place in the Sun" preko cijele izbrijane
glavurde već s prvim susretom s Los Angelesom završi u problemima jer ga optuže
za Tate - LaBianca ubojstva koja je počinila Mansonova familija.
Bez obzira na to, ovaj čovjek opsjednut filmom
i umjetnošću iako o njima ne zna apsolutno ništa i "A Place in the
Sun" zapravo je i jedini film koji je pogledao, uspjet će se ugurati u
filmsku industriju. Prvo kao izrađivač scenografije i produkcijski dizajner u
studijskim interijerima, kada će si i promijeniti ime u Vikar, a zatim i kao
montažer. I tu će krenuti potpuno besmisleno putovanje u svijet filma koje će
se protegnuti kroz razdoblje od sljedećih dvadesetak godina i za koje je
potpuno nejasno je li to san ili java. Tip kojem ne bi ostavio da mi deset
minuta pričuva stado ovaca počet će se probijati u svijetu filma, odjednom će
postati nekakvi vizionar, autor koji osvaja nagrade u Veneciji, a bez obzira
što samo koju minutu prije nije ni znao što je montaža, već u sljedećoj sceni
svi će se otimati kako bi ga angažirali.
Je li se to Franco opasno zaigrao s nekim
opijatima dok je snimao ovaj film ili ga je samo malo prebacilo pa si je
umislio da je Orson Welles, vrag će ga znati, no ovo je bio čisti užas. Ne
sjećam se stvarno kada sam pogledao veću glupost od filma u kojoj je okupio
svoje standardne kompiće poput Setha Rogena, buraza Davea, Craiga Robinsona,
Dannyja McBridea i Willa Ferrella koji je iskoristio još jednu priliku da se
krevelji samo onako kako on zna. Gdje je iščupao već pomalo zaboravljenu Megan
Fox, koja gotovo pa glumi samu sebe odnosno ljepoticu koju nitko ne shvaća
ozbiljno za kojom će naš Vikar potpuno poludjeti? Što je Franco želio postići s
ovim filmom za mene ostaje potpuna nepoznanica, a iako djeluje da bi to mogla
biti svojevrsna posveta filmu, viziji oko njegova nastanka i samom procesu
nastanka filma, tko u ovom uspije pronaći smisao i objasni mi to, častim ga
litrom i vodom na bjelovarskom placu.
Primjedbe
Objavi komentar