I ovo je jedan od onih filmova na koje ne
treba trošiti previše riječi, no kako sam ovaj blog prvenstveno zamislio kao
nekakav svoj dnevnik gledanja filmova, a i kultni krimić Quentina Tarantina
ponovno je stigao na red, tako i "Jackie Brown" zaslužio da mu
posvetim poneku rečenicu. Tarantino je jedan od onih autora koji su promijenili
film i čovjek koji je unio revoluciju u film te mislim da nitko ni prije, a ni
poslije nije u svojim filmovima imao toliko cool likova. Za razliku od velike
većine svojih kolega filmaša, Tarantino nije imao klasično filmsko obrazovanje
i nije on odrastao gledajući klasike koji se izučavaju na svim tim filmskim
školama, već je on odrastao gledajući eksploatacijske filmove, westerne, B
filmove sedamdesetih, a svi ti utjecaji osjete se i u njegovim djelima.
Tako je i u "Jackie Brown", ujedno
jedinom njegovom filmu koji je snimio prema tuđem predlošku odnosno prema krimi
romanu Elmorea Leonarda "Rum Punch" iz zaborava izvukao zvijezdu
eksploatacijskih filmova iz 70-ih Pam Grier. Cijeli "Jackie Brown"
ujedno je veliki homage blaxploitation filmovima poput "Foxy Brown"
ili "Cofy" u kojima je Grier igrala glavu ulogu, a film je po običaju
obogatio izvanredan soundtrack u kojem se najviše ističe upravo afroamerička
glazba iz sedamdesetih. Osim Grier, Tarantino je iz anonimnosti i iz glumačkog
zaborava, kao što je to recimo u "Pulp Fictionu" napravio s Johnom
Travoltom, u "Jackie Brown" napravio i s Robertom Forsterom, kojem je
uloga kaucionista Maxa Cherryja donijela i nominaciju za Oscara (pomalo je
nevjerojatno da je to bila i jedina nominacija za ovaj maestralan film).
Uvijek sam se pomalo čudio što je "Jackie
Brown" nerijetko zaobiđen i zaboravljen kad se ističu Tarantinovi filmovi,
no ovaj ultrazabavni coolerski krimić ne zaostaje puno za njegovim
najhvaljenijim i najboljim filmovima. Za razliku od prethodnog filma, već
spomenutog "Pulp Fiction", gdje je priča bila nelinearna i
isprepletala se, u "Jackie Brown" imamo klasičnu linearnu naraciju i
priča se vrti oko 44-godišnje stjuardese Jackie Brown koja za švercera oružja
Ordella Robbieja (Samuel L. Jackson) preko granice iz Meksika donosi novac.
Kada je policija uhvati u tome, ona je svjesna da ima opciju ili zatvor ili
smjestiti Ordellu, a možda usput nešto i zaraditi.
Već po običaju Tarantino je i ovdje okupio
čudesnu glumačku ekipu u kojoj su i Robert De Niro, Michael Keaton, Bridget
Fonda i Chris Tucker, a Tarantino je, pomalo nevjerojatno, gotovo striktno
pratio Leonardov novel, koji je naravno obogatio svojim tipičnim humorom, brzim
ritmom, a scena kojom otvara film gotovo je identična uvodnoj sceni iz
legendarnog "Diplomca" s Dustinom Hoffmanom. Tada je, sjetit ćemo se,
mladi Dustin uz zvuke "Sound of Silence"" Simona i Garfunkela
prolazio aerodromom Los Angelesa, a sada ondje prolazi Jackie Brown uz pjesmu
"Across 110th Street" Bobbyja Womacka. Naravno da je Grier bila prvi
i jedini izbor Tarantina za ulogu Jackie Brown, a nakon uloge koja joj je donijela
nominaciju za Zlatni globus, ova afroamerička glumica ponovno je ubrzo utonula
u prosječnost i zaborav.
Primjedbe
Objavi komentar