Tri
godine nakon ratnog spektakla "Dunkirk", Christopher Nolan
vratio se svojim omiljenim temama. Vrijeme, kvantna fizika,
high-concept zagonetke, potpuno zbunjivanje publike s nečim za
većinu potpuno nerazumljivim, no po običaju sve je to on uspio fino
zapakirati u raskošni i skupi akcijski spektakl uz koji dva i pol
sata prolete brže nego noćni izlazak nakon što strusiš dvije i
pol litre vina. I baš kao što nakon tridesetak gemišta sljedećeg
jutra pomalo u nevjerici, ponekad u strahu, pokušavaš sklepati
mozaik što se to prošle noći dogodilo, sličan osjećaj sam imao i
nakon "Teneta". Pri izlasku iz kina svi su se pomalo
zbunjeno gledali, već su se palili pametni mobiteli i googlalo što
sam to upravo pogledao. Baš kao što negdje na početku filma
znanstvenica Protagonistu kaže da se ne zamara previše jer teško
će shvatiti što se to događa oko njega, te riječi kao da je Nolan uputio i
gledateljima. Ljudi, ne zamarajte se puno i ne razbijajte glavu,
ionako nećete previše shvatiti, već se opustite i uživajte u ovom
akcijskom SF-u nevjerojatnog tempa u kojem nema gotovo ni stotinke
predaha.
I
ranije se Nolan potvrdio kao jedan od tehnički najsposobnijih i
najkreativnijih filmaša današnjice i jedan je od rijetkih koji
hladno od velikih studija može dobiti 150, 200 ili čak 250 milijuna
dolara (koliko je otprilike koštao njegov do sada najskuplji film) za snimanje
akcijskih spektakala koji ne mogu stati u istu rečenicu s podjednako skupim
superjunačkim filmovima. I dok su filmovi o superjunacima
najobičnija površna zabava od koje sam odavno digao ruke jer
jednostavno više to ne mogu gledati, Nolan odlazi u drugu krajnost.
On nastavlja raditi nešto što se često naziva "pametnim"
filmovima, blockbustere u kojima gledateljima predstavlja neke
znanstvene teorije, teme s kojima su na domaćem terenu tek rijetki.
Od
fizike sam davnih dana digao ruke i čak mi je velika većina one
gimnazijske fizike odavno isparila iz glave, a što tek onda reći za
kvantnu fiziku koja je za mene potpuna apstrakcija. I vjerujem ne
samo za mene, već i za 99,99 posto publike, no svejedno je Nolan
nenadmašan u sljubljivanju nečeg tako apstraktnog, intelektualnog s
običnom zabavom za raju, što svi ti skupi blockbusteri zapravo i jesu.
Nitko kao Nolan nije uspio postići da čovjek pogleda film u kojem
mu zapravo gotovo ništa nije jasno, a da mu taj isti film bude ne
dobar, već izvanredan. Takav je bio slučaj kod mene recimo s
"Interstellarom", SF dramom u kojoj se također poigravao s
konceptom vremena, kvantnom fizikom, putovanjem kroz vrijeme, crnim
rupama i svim tim pojmovima koje zapravo uopće ne razumijem. Niti se
pretjerano trudim shvatiti, da se razumijemo!
No,
bez obzira što je jako teško shvatiti koncepte koje je Nolan osmislio i oblikovao uz
pomoć teorijskog fizičara Kipa Thornea, koji mu je pomagao i na
"Interstellaru", "Tenet" je zabavan i uzbudljiv
blockbuster koji i stvara neke intelektualne podražaje. Tjera na
razmišljanje, analiziranje, no problem je što je i ovaj puta Nolan
snimio film čiji je koncept prosječnom čovjeku kojem je vrhunac
poznavanja fizike prvi Newtonov zakon teško dohvatljiv. Nije da
nisam nešto slično očekivao, zbog čega i nisam puno razbijao
glavu, a "Tenet" mi se tematski smjestio negdje na pola
puta između "Matrixa", "Inceptiona", čak i
Jamesa Bonda. Upravo glavni negativac kojeg je odglumio Kenneth
Branagh pravi je džejmsbondovski Dr. Evil, zlikovac par-excellance
čija je ambicija ni manje, ni više nego uništiti cijeli svijet.
U
tome će ga pokušati spriječiti već spomenuti Protagonist (John
David Washington, starog Denzela sin), koji će uz pomoć
misterioznog Britanca Neila (Robert Pattinson) i zlikovčeve gospođe
Kat (Elizabeth Debicki) uroniti ne samo u svijet špijunaže, već će
shvatiti da koncept vremena zapravo nije onakav kakvim ga je
zamišljao. Neću previše o samoj radnji, ne samo kako ne bih
spoilao, već i zato što bih se vjerojatno toliko zapetljao da bi mi
trebale tri kartice da se izvučem iz te petlje. Oni koji i inače
vole Nolanovo stvaralaštvo, sasvim sigurno neće promašiti ni s
"Tenetom" jer ovo je prava vizualna akcijska poslastica,
puzzla koja se jednostavno mora gledati na velikom platnu. Iako mi
"Tenet" ni ni izbliza ne spada u krug najboljih Nolanovih filmova (možda će mi
se mišljenje promijeniti, ako ga pogledam još jednom, no nekako
sumnjam da ću za to imati volje u dogledno vrijeme, a u osobni krug najboljeg od Nolana stavio bih, Memento, Prestige, Interstellar i Dunkirk), svejedno je ovo
film koji će biti nenadmašan za svu ovogodišnju holivudsku
produkciju (određena očekivanja imam još od Villenueveove "Dine").
Možda
bi bilo pogrešno reći da sam od "Teneta" očekivao više
jer Nolan je jedan od onih autora kod kojih nikad ne znaš što
očekivati, a u tome je jednim dijelom i njegova veličina. Sigurno ovo i nije bio jedan od njegovih filmova koji mi je najbolje sjeo, no
to ne umanjuje činjenicu da je to velik film i da će se mnogima
sasvim sigurno dopasti. Nisam baš puno čitao kritike prije
gledanja filma, no po naslovima sam uspio vidjeti da je "Tenet"
izazvao potpuno polarizirajuće reakcije. Dok ga dio ljudi hvali kao
još još jedan monumentalni spektakl možda i najvećeg filmskog
vizionara današnjice, oni koje "Tenet" baš i nije
oduševio pomalo cinično tvrde da je Nolan publici još jednom
prodao muda pod bubrege. Za mene su obje te teorije potpuno pogrešne,
a malo mi u zadnje vrijeme na živce ide i to hejtanje baš svega i
pljuvanje apsolutno po svemu. Za skoro bilo kojeg današnjeg
redatelja "Tenet" bi vjerojatno bio apsolutni vrhunac
karijere, no kad je u pitanju Nolan, koji nas je navikao na
prvorazredne filmove, ipak to ovaj puta nije bio slučaj. No, to naravno
ne znači da se film ne treba pogledati i potom donijeti vlastiti
sud.
Primjedbe
Objavi komentar