Ryana Murphyja godinama je pratio glas
televizijskog maga koji sve što dotakne pretvara u zlato, a serije koje je on
osmislio zaista su i imale veliku gledanost i brojnu publiku. Iako zapravo i
nisam pratio nijednu od njegovih serija poput "Nip / Tuck",
"Glee" ili "American Horror Story" jer to i nisu sadržaji
koji me pretjerano zanimaju, čovjeku se mora priznati da ima nos za osmisliti
serije koje će prihvatiti posebno mlada publika. Zbog toga je Murphy još 2018.
godine od Netflixa dobio bianco ček od nevjerojatnih 300 milijuna dolara za
ugovor od pet godina u kojima će raditi isključivo za njih, a prva serija koju
je isporučio za Netflix bio je upravo "Političar". I čini mi se da je to na
tragu svega što je ranije snimao i radio, sadržaj prvenstveno namijenjen za
mlade, kombinacija komedije i drame s minimalnim povremenim elementima
mjuzikla, a priča o bogatom klincu koji od djetinjstva sanja kako će postati
predsjednik, u prvoj sezoni je još donekle funkcionirala, da bi se u drugoj
cijela priča potpuno ofucala i pretvorila u papazjaniju o političkoj
korektnosti, uključivosti i sličnim temama o kojima nam sa svih strana propovijedaju.
Ne znam hoće li "The Politician" ići
dalje, no ja sam definitivno s ovom limunadicom od serije završio. Dok je prva
sezona još i bila povremeno duhovita satira na konzumerističko društvo,
parodija na te basnoslovno bogate, isprazne, bahate i razmažene klince iz
predgrađa Los Angelesa, druga sezona bila je užasavajuće plitka, promašena,
konfuzna, a ni trunčicu duhovita, ni zabavna. Možda je razlog tome što se išlo
brzati i druga sezona je u lipnju 2020. emitirana ni osam mjeseci nakon što je
emitirana prva sezona, a možda Murphyja zapravo boli ona stvar jer je pokupio
unaprijed lovicu s kojom je osigurao sljedećih nekoliko generacija i čovjek
jednostavno više nema motiva. Nije to toliko ni bitno, no imala je ova serija
potencijala biti kvalitetan, satiričan, a istovremeno i didaktičan i uključiv
sadržaj za mlade, no ništa od toga.
Svejedno, donosi nam "The
Politician" zanimljiv uvid u razmišljanje današnje generacije mladih u
Americi i to onih mladih čiji se glas čuje i onih mladih koji su imali sreću da
su im roditelji među onih famoznih jedan posto. Možda i iz razloga što mi se
organski gade ti bljutavi i odvratni bogataši, nasljednici koji su došli do
nezamislivog bogatstva, a da nisu kurcem mrdnuli, zato mi je možda i cijela ova
serija bila jako iritantna. Nije pomogao ni glavni lik Payton Hobbart, kojeg je
utjelovio izvjesni Ben Platt, za kojeg Wikipedia kaže da osim što se bavi
glumom i pjeva. Ne sjećam se kad sam tako iritantnu pojavu vidio na filmu ili
televiziji, ma i u stvarnom životu i djelomično i zbog te antipatične njuške
sam se borio pogledati "Političara" do kraja, no i uz sve to priča je
u prvoj sezoni funkcionirala.
Paytona upoznajemo kao maturanta kojeg je kao
dijete posvojila bogata obitelj i koji je stalno meta zadirkivanja starije
braće blizanaca, onih tipičnih stereotipnih glupih i površnih sportaša iz
američkih filmova i serija. Payton je dosta ženskast pa iako ima curu, on je
potajno zaljubljen u svog najboljeg prijatelja, koji će si ubrzo oduzeti život.
Učinit će to taman kad započne kampanja za predsjednika učeničkog odbora za što
će se Payton naravno kandidirati, a protukandidatinja će mu biti bivša djevojka
njegovog frendića Astrid (Lucy Boynton), također basnoslovno bogata i razmažena
balavica. I pratit ćemo tako u prvoj sezoni kampanju za predsjednika učeničkog
odbora i bit će to fina parodija na stvarne političke kampanje prepune
spletkarenja, prijetvorništva, manipulacija, licemjerja i laži.
Pretvorit će se to vrlo brzo u najprljavije
moguće kampanje u kojima nitko nikoga neće štedjeti, a može se na prvu sezonu
gledati i na krasan primjer odgoja budućih političara, besramnih i amoralnih
tipova koje zanima isključivo vlastiti probitak. Naravno da je jedna od glavnih
poruka ove serije da na mladima svijet ostaje i da se mladi trebaju uključiti,
no moram priznati da me i pomalo strah svijeta kojim će ordinirati ti današnji
potpuno nezainteresirani mladi, ali srećom pa ću do tada ili već biti mrtav ili
stari čangrizavi djed. Dakako da je dobro da se mladi uključuju jer je činjenica
da se sadašnje i prethodne generacije baš i nisu proslavile, no bojim se da će
tek ovi što dolaze tek potpuno sve uništiti, no sva je sreća da me više neće
biti pa to neću morati gledati. No, da se ja sa širenja pesimizma vratim na ovu
seriju koja se u drugoj sezoni pretvara u potpunu farsu.
Nažalost, morat ću malo zaspoilati jer u
drugoj sezoni selimo nekoliko godina unaprijed i Payton živi u New Yorku i
praktički je odustao od snova za političkom karijerom, no ipak je to jače od
njega. Ovaj puta će se kandidirati za američki Senat, a protukandidatkinja će
mu biti iskusna senatorica koja u svom okrugu slavi već tridesetak godina. U
političku arenu ubacit će se i Paytonova mama Georgina (Gwyneth Paltrow), jedna
od onih dokonih bogatašica i trofejnih žena koja ne zna što bi u životu radila
pa je odlučila mijenjati svijet, no bit će to toliko nakrcano klišejima,
glupavim twistovima, patetikom, dociranjem, mudrovanjem, a neduhovito da je to
zbilja bilo teško pogledati do kraja. Ipak, uz teške muke sam u tome uspio, a
tek zahvaljujući dobroj prvoj sezoni, "The Politician" zaslužuje
rubno prolaznu ocjenu.
Primjedbe
Objavi komentar