Ugledni čileanski filmaš Pablo Larrain (Tony
Manero, El Club, No, Jackie) donosi nam još jednu stiliziranu i neobičnu priču
te nas ovaj puta vodi u lučki grad Valparaiso, gdje ćemo upoznati ćudljivu i
zavodljivu plesačicu Emu (Mariana Di Girolamo) i njenog 12 godina starijeg
partnera i koreografa Gastona (Gael Garica Bernal). Ema i Gaston neprestano
krive jedno drugog što su zbog karijera nekoć ostavili svog sina Pola, koji se
godinama potucao po sirotištima i udomiteljskim obiteljima, no neko vrijeme bio
je i kod njih, ali su ga vratili nazad pošto je traumatizirani klinac znao biti
najblaže rečeno problematičan. Tako je jednom prilikom zapalio kuću, drugi put
je zapalio tetkino lice, a treći put je zatvorio psa u škrinju, što ćemo sve
polako saznavati kroz nelinearnu naraciju.
Bez obzira na sve to, Ema bi sada ponovno sina
nazad i predbacuje mužu (kojeg naziva i ljudskim kondomom) da je odbacio svog
sina, kojeg nam Larrain predstavlja tek u završnom dijelu filma kojeg često
presjeca stiliziranim i blještavim scenama plesnih točki. U središtu pažnje
ipak je odnos Eme i Gastona, koji jedno drugoga namjerno izazivaju i nanose bol te neskriveno varaju jedno drugo, iako je očigledno da se i dalje vole, no
kao da je između njih nestalo ono vezivno tkivo koje je predstavljao njihov sin
i preko toga ni Ema, ni Gaston ne mogu prijeći. Iako mi Larrain zasigurno ne
spada u sam vrh omiljenih redatelja, ovaj Čileanac definitivno je autor
osebujnog stila i filmaš sa snažnim autorskim pečatom, kojem su u središtu
pažnje često potpuno sjebani ljudi. Bio to potpuno poremećeni sredovječni tip
opsjednut likom Johna Travolte iz "Groznice subotnje večeri" u
"Tony Maneru", tugom obuzeta udovica JFK-a u "Jackie"
ili sada psihološki rastrojena i osvetoljubiva plesačica, koja svojom zavodljivošću
i seksom pokušava ostvariti ono što želi.
Djeluje ovaj film nekako fragmentarno i nema
tu zapravo klasične narativne linije jer stalno skačemo iz jednog vremena u
drugo, tu su i konstantne blještave scene plesa, kasnije i pomalo nadrealne
scene u kojima Ema i njezina plesačka banda bacačem plamena divljaju po
ulicama. Definitivno "Ema" neće biti film po svačijem ukusu, no ova
neobična, modernistička kombinacija trilera i drame mogla bi se dopasti onima
koji vole pomalo uvrnute filmove u kojima se veći naglasak stavlja na vizualnost
i stil, nego na samu priču. K tome, film je to nabijen seksualnošću i obiluje s
dosta prilično eksplicitnih scena seksa, posebno na kraju kada Ema na svoj
bizaran način krene "pakostiti" paru koji bi upravo trebao posvojiti
njezinog sina.
Primjedbe
Objavi komentar