Tri priče, troje ljudi i ono što ih povezuje - Afrika. Tako na IMDB-u glasi kratki sinopsis ove španjolske drame u kojoj pratimo sudbinu troje ljudi kroz tri zasebne priče. Jedan od njih je policajac na španjolskom teritoriju u Africi odnosno gradu Mellili, području uz Atlantik opasanom žicom i zidovima koji pokušavaju biti brana od ulaska migranata iz svih krajeva Afrike na španjolsku zemlju. U jednom takvom naletu jedan migrant će poginuti pri pada preko žice, a policajac će se suočiti s neugodnim optužbama da ga je on usmrtio. Drugi lik čiju sudbinu pratimo je Gonzalo (Luis Tosar), nekoć uspješni španjolski biznismen koji je nakon suočavanja s optužbama za utaju poreza pobjegao negdje u ekvatorsku Afriku.
Upoznajemo ga tako kao rendžera u nekakvom rezervatu u Kamerunu ili nekoj okolnoj zemlji, gdje se on sada bori za spašavanje slonova, a njegov život i skrivanje prekinut će dolazak njegove kćeri Sandre (Ana Castillo). Zbog problema s drogom mama je poslala kćer na drugi kontinent ocu koji ih je ostavio prije dosta godina, a sada Gonzalo mora iz početka graditi odnos s kćeri koju zapravo uopće ne poznaje dok ga ona konstantno provocira i inati se. U trećoj priči pratimo sudbinu sedmogodišnjeg dječaka Adua, koji će se u društvu sestre iz Kameruna, Nigerije ili neke okolne zemlje, zaboravio sam već, zaputiti na sjever kako bi sreću potražili negdje u Europi. I to ne jer im se pretjerano putuje, već su se slučajno zatekli na licu mjesta kada su lovokradice tamanile slonove radi bjelokosti i time si potpisali smrtnu presudu.
Iako je očito kako je upravo priča o Aduu trebala biti okosnica cijele ove priče, iskusni kubansko - španjolski scenarist Alejandro Hernandez (Canibal, El Autor, Mientras dure la guerra) odlučio ju je nadopuniti s dodatne dvije. A sve te priče nisu do kraja uspjele profunkcionirati kao cjelina (posebno mi je nedorečena ostala ona s policajcem). Iako smo slične filmove o putešestvijama mališana i nešto starijih stanovnika Afrike na neka sigurnija mjesta imali priliku gledati više puta, priča o malenom Aduu daleko je najzanimljivija i najemotivnija i ne bi se previše pogriješilo da se držalo samo nje. No, svejedno uspio je režiser Salvadro Calvo dočarati i prikazati finu sliku Afrike uz koju gledatelj vrlo lako može shvatiti koji su razlozi zašto se vojska tih ljudi morem i kopnom pokušava dokopati nekih sigurnijih područja. Iako se ove tri priče možda i nisu uspjele povezati na očekivani način, svejedno je "Adu" bio jedna od onih emotivnih i sadržajnih priča s uvjerljivim glumačkim izvedbama i dojmom autentičnosti.
Primjedbe
Objavi komentar