I dok je za nekog film možda savršeni eskapizam, prilika da na sat i pol ili dva pobjegne od stvarnih životnih problema i odmakne misli uz neku bezbrižnu bajku s happy endom, jedan od razloga zašto toliko volim filmove sa svih strana svijeta je u tome što oni ponekad nude najbolji uvid u živote stvarnih ljudi s određenih mjesta na našem planetu koja sasvim sigurno nikada neću posjetiti. Bilo dokumentarni, bilo igrani, obično su filmovi jedini način za saznati kako stvarno izgleda život ondje. I da kojim slučajem završim u Sao Paulu, Caracasu ili Mexico Cityju sigurno ne bih išao u tamošnje favele na svoje oči se uvjeriti izgleda li to zaista tako, već bi se držao nekih sigurnih dijelova grada. Vjerojatno ni u Londonu, ni u Parizu, ni u Moskvi ne bih baš išao u sve dijelove grada, nego bih se iz vlastite sigurnosti držao onih kvartova za koje pretpostavljam da sam siguran.
U jedan od dijelova Moskve koje, pretpostavljam, vjerojatno nikada neću posjetiti, vodi nas ova zaista mučna i teška hiperrealistična drama snimljena u rusko - kazahstanskoj koprodukciji koju kao scenarist i redatelj potpisuje Kazahstanac Sergej Dvorcev. Ušla je "Ayka" u uži krug kandidata za nominaciju za Oscara za najbolji strani film, no na kraju nije uspjela dohvatiti nominaciju, ali je zato kazahstanska glumica Samal Jeslamova (jedinu filmsku ulogu, barem prema IMDB-u, imala je u prethodnom Dvorcevljevom filmu "Tulpan" iz 2008. godine) dobila nagradu za najbolju glumicu u Cannesu.
Ona je Ayka, djevojka iz Kirgistana koja ilegalno radi u Moskvi nakon što joj je prije godinu dana istekla radna dozvola. Živi ona u nečemu što se naziva hostel, a nagurano je u toj ruševnoj zgradi na desetke sličnih ilegalaca koji rade vjerojatno najslabije plaćene poslove. Ayka je sanjala kako će otvoriti neki svoj obrt, zbog čega je i posudila novac od nimalo ugodnih tipova, no neplanirana trudnoća potpuno je zaustavila njezine planove. Ovu djevojku i upoznajemo u bolnici nedugo nakon poroda kako radi nešto nezamislivo. Tek rođenog sina ona ostavlja u bolnici, a iako se fizički osjeća loše i ima postporođajne komplikacije, ona bježi kroz prozor.
I događa se sve to u vrijeme kad je Moskvu pogodila strašna snježna oluja, cijeli grad je u kaosu, snijeg ne staje, a Ayka je u grozničavoj potjeri za bilo kakvim poslom kako bi vratila dug. Vidimo tako da ona iz bolnice bježi odmah u neku ilegalnu klaonicu pilića, no umjesto novca, neki prevarant svakoj ženi ostavlja po jednog pilića i bježi s njihovim nadnicama. A to je tek početak potpunog kaosa i užasa koji će se kroz sljedećih nekoliko dana događati u životu ove nesretne djevojke. Najstrašnije od svega je što "Ayka" djeluje užasavajuće stvarno i realistično, što uopće nemamo dojam da gledamo film, već sve ovo izgleda kao stvarni život. Snimio je Dvorcev cijeli film kamerom iz ruke, a stalno je u prvom planu upravo Ayka, koja bjesomučno Moskvom traži bilo kakav posao dok se raspada od bolova.
Nudi ova potresna i uvjerljiva drama nevjerojatan uvid u polusvijet Moskve, u onu Moskvu koju vjerojatno nikada nećemo, a zasigurno ni ne želimo, vidjeti, ako se slučajno zatekneno ondje prilikom nekog turističkog obilaska. Odvija se sve tu nevjerojatno brzo, a svaka sljedeća scena gotovo pa je šokantnija i nevjerojatnija od one prethodne. Naravno da izvrsnom i uvjerljivom izvedbom cijelu priču nosi upravo glavna glumica jer iako je Ayka šutljiva djevojka i ne govori ona puno, nije nam teško zaključiti kroz što ona prolazi i imamo dojam da se radi o stvarnoj osobi, a ne o liku iz filma. Pomalo nevjerojatno zvuči podatak da je snimanje "Ayke" trajalo čak šest godina. Prve godine dok se film snimao Moskvu je poklopila snježna oluja, no sve potrebno nije se uspjelo snimiti na vrijeme. K'o za vraga, sljedeće tri godine u Moskvi uopće nije bilo snijega pa se moralo čekati da se stvore uvjeti. No, čekanje se definitivno isplatilo i svi oni koji ovakve realistične, životne i stvarne ljudske drame preferiraju u odnosu na ušećerene i eskapističke bajke, definitivno ne bi smjeli propustiti ovaj film.
Primjedbe
Objavi komentar