Nikita Mihalkov spada u krug velikih sovjetskih i ruskih filmaša koji je karijeru počeo kao glumac još početkom šezdesetih, a kasnije se etablirao i kao uspješni scenarist i redatelj. Ipak, svoje najbolje filmove Mihalkov je snimio tek nakon raspada Sovjetskog saveza kada se počeo deklarirati kao ruski nacionalist, slavofil i postao je miljenik režima. No, za razliku od nas kad su se devedesetih uglavnom snimali filmovi kojima se dodvoravalo režimu, a bili su to uglavnom teško gledljivi filmovi, Mihalkov je u prvoj polovici devedesetih smio svoja dva možda i najbolja filma. Prvi je bio "Urga", intimistička drama s kojom nas je odveo u mongolske stepe i upoznao sa životom tamošnjih stanovnika, a drugi je bio film u nas preveden kao "Uzavrelo sunce".
Iako se teško može reći da su Mihalkov ili njegova obitelj bili među onima koji su na svojoj koži osjetili svu težinu života pod sovjetskom inačicom socijalizma, pozabavio se on temom velikih Staljinovih čistki u drugoj polovici tridesetih godina. Zanimljivo je kako Mihalkov potječe iz aristokratske obitelji, a njegov djed bio je kraljevski upravitelj grada Jaroslava. Njegov otac Sergej Mihalkov bio je poznati književnik, koji je napisao tekst himne Sovjetskog saveza, a njegova majka, pjesnikinja Natalija Končalovskaja, bila je kći avangardnog slikara Pjtora Končalovskog i unuka također slavnog slikara Vasilija Surikova. I stariji brat Nikite Mihalkova, Andrej Končalovski (koji je uzeo prezime svoje majke) slavni je i uspješni filmaš koji je osamdesetih ostvario i uspješnu karijeru u Hollywoodu (snimio je filmove kao što su Runaway Train i Tango & Cash), no da se mi vratimo na film, a pustimo Mihalkove / Končalovske na miru.
Ljeto je 1936. godine i obitelj generala crvene armije i heroja ruskog građanskog rata Sergeja Petroviča Kotova (sam ga je utjelovio Mihalkov) uživa u tipičnoj ruskoj seoskoj dači. General Kotov jedan je od onih tipova koje svi obožavaju i cijene. Koliko je on važna i cijenjena figura shvaćamo već u uvodnoj sceni. Zabrinuti seljaci dolaze po njega jer tenkovi u sklopu vojnih vježbi upravo kreću prema njihovim žitnim poljima. Mole ga da intevenira i zaustavi ih, a samo njegova pojava među vojnicima, dovoljna je da se oni okrenu i nastave s manevrima negdje drugdje. Kotova cijene i vojnici i obični puk, a iako je on čovjek u pedesetim godinama, ima duplo mlađu suprugu Marusju (Ingeborga Dapkunaite) i mlađahnu kćer Nadiu (Mihalkovljeva kćer Nadežda).
Skupa s njima na ladanjskom imanju na selu je i cijela ženina familija, čije je to imanje i izvorno, a naizgled djeluje sve to kao bezbrižno, pravo ljetno uživanje. No, vrlo brzo shvatit ćemo da se tu puno toga skriva ispod površine i da je Marusjina obitelj za vrijeme građanskog rata bila na strani monarhista i da nisu baš imali najugodniji život poslije toga. Sve dok se nije pojavio slavni vojskovođa koji je oženio mladu Marusju, poslije čega je cijela njena obitelj automatski dobila svojevrsni imunitet i restauraciju društvenog ugleda. Cijela ta idilična i mirna situacija počet će se polagano rastakati kada se na imanju pojavi Mitja (Oleg Menšikov), nekadašnji plemić i veteran antikomunističke bijele armije koji je bio Marusjin zaručnik prije što je nestao 1923. godine.
Iako je starom generalu jasno da je Mitja nekoć bio u vezi s njegovom ženom i da se ona umalo ubila kad je on iznenada samo nestao, pokušava se on ponašati pristojno i korektno. Bez obzira što mu je jasno da se Mitja nije pojavio ondje slučajno jer dobro zna da je on u međuvremenu postao agent tajne službe NKVD-a, pokušavaju se svi i dalje ponašati kao da se ništa ne događa i kao da je sve normalno. Uvjeren je Sergej da se čistke za koje svi znaju da se događaju ne dotiču njega i da s obzirom da je junak građanskog rata i osobni Staljinov prijatelj da njega nitko neće dirati. No, polako postaje sve sigurniji da je on upravo sljedeća meta tajnih službi i Staljinovih paranoja iako je i dalje uvjeren da mu se ništa ne može dogoditi, kao da sam ne zna da je potpuno nebitno je li čovjek za nešto kriv ili ne.
I ponašaju se svi i dalje normalno, posebno stari general, prvenstveno zbog kćeri koju želi zaštititi i ne želi uopće pokazati da se nešto zlo sprema po njega i cijelu obitelj. Uspio je Mihalkov sjajno prikazati svu apsurdnost, svo ludilo i sve užase tih bolesnih Staljinovih čistki tijekom kojih se riješavao rijetko stvarnih, a puno češće zamišljenih remetilačkih faktora u društvu i izmišljenih izdajnika. Snimio je "Burnt by the Sun" Mihalkov nekako lirski, šarmantno, pomalo staromodno, izgrađujući priču polako i strpljivo sve do (anti)klimaksa u samoj završnici. Baš kao što i naziv filma kaže, sve je tu prepuno svjetla, sunca, čak ima i povremenih fantazijskih dijelova u kojima se žarko sunce približava i odlazi, a sjajno je tu Mihalkov uspleo ispreplesti osobne i političke teme kao što su ljubav, povjerenje i izdaja.
To sunce koje povremeno vidimo u filmu zapravo simbolički prikazuje Staljina jer baš svi koji su se brkatom diktatoru u jednom trenutku previše približili ostali su sprženi, baš kao što se dobro neće provesti ni svi oni kojima se u filmu približi sunce. Zanimljivo je kako je "Burnt by the Sun" u Rusiji prvotno primljen dosta mlako ocjenjujući ga previše komercijalnim, no kada je prošao kino distribuciju i stigao u videoteke, gotovo čitavu godinu bio je najprodavaniji i najtraženiji film. Izvan Rusije "Burnt by the Sun" je odlično prihvaćen. Osvojio je Mihalkov veliku nagradu žirija na festivalu u Cannesu (što je jako pogodilo autora jer nije dobio Zlatnu palmu), a potom je film donio i Rusiji Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Do danas je "Burnt by the Sun" jedan do najboljih filmova snimljenih u Rusiji poslije raspada Sovjetskog saveza, a kasnije je Mihalkov snimio i nastavak kojim se dosta kompromitirao.
Primjedbe
Objavi komentar