Čim se negdje tijekom 2016. godine pojavila knjiga memoara do tada nepoznatog mladog odvjetnika J. D. Vancea, "Hillbilly Elegy" se probio na listu najprodavanijih knjiga u Americi. Olovo se na papiru valjda još nije ohladilo, a producentska kuća poznatog američkog filmaša Rona Howarda (dobitnik Oscara za Beautiful Mind, a režirao je on i poznate filmove kao što su Willow, Apollo 13, Kako je Grinč ukrao Božić te serijal po romanima Dana Browna između ostalog), već je otkupila prava za ekranizaciju. Howard se sam prihvatio režije po scenariju koji je napisala sve traženija Vanessa Taylor, a na kraju se "Hillbilly Elegy" ispostavio kao jedan od onih filmova snimljenih s ozbiljnim pretenzijama za Oscare i nagrade, no bojim se da ovaj puta od toga za Howarda neće biti ništa i da njegov mamac ovaj puta neće biti progutan.
Izuzetak bi jedino mogla biti veteranka Glenn Close, koja je do sada čak sedam puta bila nominirana za Oscara i niti jednom ga nije osvojila. S obzirom da američka akademija voli kompenzacije i vraćanje dugova, tako me ne bi čudilo da Close konačno i osvoji kipić za sporednu ulogu u ovom filmu. I zaista je Close izvrsna ovdje, strši u cijelom glumačkom ansamblu u kojem je još jedna glumica koja do sada nije imala sreće s Oscarima, Amy Adams (šest nominacija uprazno), no obje su ovdje tek sporedni likovi priče ispripovijedane iz perspektive njihovog unuka odnosno sina. Priču ove obitelji pratimo kroz nekoliko vremenskih razdoblja i stalno skačemo iz jednog u drugo pa ćemo tako JD-a (Gabriel Basso kao mladić i Owen Asztalos kao 15-godišnjak) upoznati kao studenta prestižnog Yalea.
Baš kada bi trebao početi stažirati u uglednoj odvjetničkoj firmi u Washingtonu, JD-u stiže poziv od kuće. Iz Middletona u Ohiou gdje i dalje živi njegova obitelj, a sestra Lindsay (Haley Bennett) mu javlja da se njihova majka Bev (Adams) ponovno predozirala heroinom i da je jedva preživjela. Paralelno s povratkom kući, JD će se stalno vraćati u prošlost i kroz flešbekove nas upoznavati sa svojom pričom i pričom svoje obitelji. Saznat ćemo kako je to obitelj podrijetlom iz Apalačkih planina, dobri stari hillbillyji i redneci, koji su u potrazi za boljim i sretnijim životom tri generacije ranije iz Kentuckyja preselili u Ohio. No, puno sretniji i kvalitetniji život, vidjet ćemo, baš i nisu uspjeli pronaći, a kroz ovu priču ćemo shvatiti kako se JD uspio izvući iz tog lowliferskog gliba i kako je uopće došao u priliku da učini nešto od svog života.
Moglo bi se najjednostavnije "Hillbilly Elegy" opisati kao moderno promišljanje o nečemu što se naziva Američki san. Je li ta priča zaista dostupna svakome i je li Američki sa ostvariv za svakoga zanimljivo je pitanje, a vidjet ćemo ovdje i drugu stranu medalje. Postoje li ljudi koji su zaista predestinirani na nesretan i težak život, na siromaštvo i prosječnost i kako se uopće izvući iz te baruštine koja stalno kao da te povlači prema dolje i neka nedvidljiva sila kao da čovjeka drži na mjestu. Dok neki kroz njega klize, vidjet ćemo i u JD-jevoj priči da je život za nekog zaista svakodnevna borba i koliko se neki ljudi više moraju truditi od drugih da bi postigli isto i da bi došli do jednake razine. JD istovremeno kao da je ponosan na svoje rednečko porijeklo, a jednako toliko ga se i srami jer je svjestan da sam spomen riječi Hillbilly u krugovima kojima se sada kreće izaziva podsmijeh i sprdnju.
No, za njega Hillbilly znači netko tko je morao raditi puno više kako bi postigao nešto u životu i netko tko je na svom putu imao puno više prepreka i slijepih ulica od nekog s boljom startnom pozicijom. Vidjet ćemo kako će važnu ulogu u JD-jevu životu odigrati njegova baka (Close) i kako će upravo njegova problematična majka biti ta koja kao da će ga vući prema dolje. Iako je Howard snimio emotivnu, čak i inspirativnu priču koja se trudi što poštenije i što realnije prikazati tu drugu stranu Amerike, ipak je "Hillbilly Elegy" previše pobjegao u melodramatiku i patetiku. Pokušao je Howard snimiti ovu istinitu priču u realističnom štihu i stilu, no očito ti filmaši koji su dugo u studijskom sustavu jednostavno više i ne mogu postići taj naturalni, prirodni, realni i posve uvjerljivi stil kojem je Howard definitivno ovdje težio. No, bez obzira na to, bila je ovo fina i korektna drama.
Primjedbe
Objavi komentar