Guto Parente kojeg sam po dobrom zapamtio s prethodnim filmom "The Cannibal Club", udružio je snage sa sunarodnjakom Pedrom Diogenesom kako bi snimili grotesknu, bizarnu i apsurdističku humornu dramu simpatičnog naziva "Inferninho". No, malo je toga ovdje bilo simpatično i definitivno je ovo jedan od najčudnijih filmova godine, a nisam baš uspio pohvatati što su pjesnici ovaj puta htjeli reći. Radnja cijelog filma odvija se u nekakvom ćumezu od kafića / noćnog kluba koji se naziva Inferninho, a bizarnija od samog kafića jedino je ekipa koja se ondje okuplja. Tako je jedan tip stalno u kostimu zeca, drugi je u kostimu Mickey Mousea, a vlasnica lokala Desimar je zapravo muškarac. Ovaj noćni klub zapravo je utočište za sve teško zamislive čudake i freakove, a Desimarini snovi o napuštanju svega i odlasku kao da će se početi ostvarivati kada se u Inferninhu pojavi plavokosi mornar Jarbas.
Njih dvoje upustit će se u romantičnu vezu, a Desimarina odluka da proda kafić i ode s mornarom u nepoznatom smjeru potpuno će promijeniti živote freakova koji se ondje skupljaju i koji ondje rade. Djeluje sve ovdje i više nego čudno, radnja praktički cijelog filma zbiva se u toj rupčagi od kafića, ne djeluje tu nitko previše normalnim, a Inferninho je zapravo utočište za sve društvene otpadnike svih provinijencija. Svi oni koji su odbačeni, ondje su dobrodošli, a sama priča prepuna simbolike u kojoj se krije i određena društvena kritika pošto će se pojaviti tu i neki sumnjivi investitori koji bi srušili bar i radili tamo valjda stambene komplekse, ovdje je puno manje važna od karakterizacije likova i ugođaja. Ipak, bilo je ovo dosta besmisleno, a usput i dosadno za moj ukus da bi moglo zaslužiti neku bolju ocjenu.
Primjedbe
Objavi komentar