Sidney Potier prvi je crnac, ili kako se to danas politički korektno kaže afroamerikanac, koji je dobio Oscara za najbolju mušku ulogu, a zlatni kipić pripao mu je za ulogu u ovoj humornoj drami. Iako iz današnje perspektive "Lilies of the Field" možda i djeluje pomalo arhaično, definitivno je to jedan od onih filmova koje treba staviti u kontekst vremena. Poitier je ovdje Homer Smith, lutalica i jedan od onih majstora za sve koji se slučajno tijekom putovanja zatekao na farmi u pustinji Arizone kako bi u hladnjak u svom kamionetu ubacio malo vode. Zateći će ondje nekoliko žena koje pokušavaju popraviti ogradu, a pet žena različite dobi su zapravo časne sestre koje su ondje stigle iz Njemačke, Austrije i Mađarske i ne govore baš najbolje engleski. Naravno da ni Homer nije vičan njemačkom, no svejedno će ga jedna opatica, ujedno i neformalna šefica ove družine, nagovoriti da im pomogne oko tih radova.
Malo po malo, Homer će dobivati jedan za drugim zadatak, a na kraju će ga opatice nekako nagovoriti da im usred pustinje izgradi kapelicu. Iako iz današnje perspektive cijela ova priča djeluje potpuno bezazleno, snimljen je "Lilies of the Field" u vrijeme kada je borba za ljudska prava u Americi bila na vrhuncu i kada je segregacija u dobrom dijelu američkih saveznih država bila normalno stanje stvari. Bila je ovo jedna od onih toplih, simpatičnih humanističkih priča u kojoj je Poitier ostvario jednu od najprepoznatljivijih uloga karijere kao naizgled priprosti i tipični manualni radnik, koji svojim ponašanjem pokušava prikriti osobu velikog srca i poštenja koja zapravo jest.
I nije samo činjenica da ovdje imamo crnca koji će se zateći u društvu bijelih opatica bila fina provokacija za prosječnog Amerikanca, već je i cijelo okruženje pravo multikulturalno i upoznat ćemo tu bijelce, crnce, Meksikance i sve ostale koji će nekako nadići svoje rasne predrasude i svi skupa upregnuti kako bi ostvarili zajednički cilj. Upravo to kao da je i bila glavna poruka filma koji je prema istoimenom romanu Williama Barretta snimio Ralph Nelson. Bez obzira na rasu, socijalnu i bilo kakvu društvenu pozadinu i različitost, svi ovi ljudi uspjeli su u onome što bi ljudi zapravo i trebali i što bi se trebalo podrazumijevati i uzimati kao nešto normalno odnosno zajedničkim radom i uvažavanjem jedno drugih stvorili su puno bolje okruženje i mikrosvijet od onoga koji su zatekli.
Primjedbe
Objavi komentar