Pobjednik ovogodišnjeg Zagreb film festivala upoznat će nas s možda i najneobičnijim ljubavnim trokutom koji smo do sada imali priliku vidjeti u svijetu filma, a "Oaza" nas vodi u dom za mlade s posebnim potrebama negdje u Srbiji. Film Ivana Ikića već je u Veneciji dobio nagradu Europa Cinemas Label, a ova zaista potresna i šokantna drama kao da pomalo briše granice između igranog i dokumentarnog filma. Situaciju u kojoj su stvarni ljudi na filmu igrali sami sebe imali smo priliku vidjeti i u nekim ranijim filmovima, a odmah mi na pamet padaju "Close-Up" Iranca Abbasa Kiarostamija ili "Epizoda u životu berača željeza" Danisa Tanovića. Vjerojatno ima još sličnih filmova, no jednostavno ih se ne mogu sjetiti, no Ikić je krenuo vrlo sličnim putem i za glavne glumce u svom filmu je odabrao stvarne korisnike doma.
Doduše, oni ovaj put ne glume sami sebe, već likove koji su im zadani, no odluka da se uloge povjere stvarnim korisnicima, dala je ovom filmu nevjerojatnu razinu autentičnosti i upečatljivosti. Od samog početka je jasno da troje glavnih likova, Marija, Dragana i Robert, zapravo i nisu likovi jer apsolutno je nemoguće ovako nešto odglumiti. Potpuno nam je jasno da su njih troje zaista mentalno hendikepirani mladi ljudi, no i ovaj film je još jedna potvrda da stereotipi i predrasude koje često stvorimo unaprijed tako lako mogu pasti u vodu. Da su ove likove odglumili profesionalci, pitanje je bi li ova priča uopće imala smisla, a Ikić je definitivno uspio u svom naumu da gledatelj uspije cijelu priču sagledati iz perspektive protagonista filma.
Iako u ovakvim situacijama uvijek postoji opasnost da bi cijela priča mogla odsklizati ili u eksploatacijske vode u kojima se te nesretne ljude na kraju prikaže kao neke freakove ili pak odluta u pretjeranu melodramatičnost, sve se to u "Oazi" uspjelo izbjeći. Ovo je zaista jedna od najstvarnijih, najživotnijih, najemotivnijih i najempatičnijh filmskih priča koje sam imao priliku gledati u zadnje vrijeme, a Ikić je cijelu priču strukturirao zaista maestralno jer ovu dirljivu dramu pratimo iz perspektive sva tri lika. Nakon kratkog dokumentarnog uvoda u kojem kroz neki edukativni film snimljen negdje sedamdesetih upoznajemo priču o osnivanju ovog doma još za vrijeme Jugoslavije, polako upoznajemo likove.
Prva od njih je tinejdžerka Marija, koja dolazi u dom za mlade s posebnim potrebama, gdje se brzo sprijateljuje s temperamentnom Draganom. No, kada se obje djevojke zaljube u povučenog i šutljivog Roberta, među njima počinje opasna igra nadmetanja. Osuđeno na izolaciju od društva i život sputan mrežom rigidnih pravila, troje tinejdžera čezne za slobodom i povezanosti. Pod snažnom navalom novih emocija, djevojke će svojim impulzivnim postupcima unijeti nered u krhki mir doma, a njihov će nasilni sukob prerasti u očajničku potragu za izlazom. Tako ukratko glasi opis radnje filma na stranici ZFF-a, a definitivno je ova emotivna priča jedna od onih koja pomiče granice filma kao medija i film s kojim bih jako teško usporedio bilo što drugo što sam gledao. Moćno, upečatljivo, iskreno, hrabro, emotivno i jako, jako dobro.
Primjedbe
Objavi komentar