Beograđanin Srdan Golubović jedan je od onih filmaša koji rijetko snimaju i to je zapravo velika, velika šteta. U dvadesetak godina snimio je on tek četiri dugometražna filma, a na posljednji od njih morali smo čekati dugih sedam godina. I čekanje se isplatilo jer "Otac" je film kojim je ovaj vrsni autor nastavio niz filmova koji zaslužuju najviše ocjene, no možda je Golubović svojim ranijim djelima podigao letvicu visoko i možda sam ja od ovog filma neopravdano očekivao da bude remek-djelo poput "Klopke". Iako "Otac" nije dogurao do ranga "Klopke" svejedno je to film koji definitivno spada u krug najboljih filmova snimljenih na ovom području u zadnjih godinu dana, a djelo je to zahvaljujući kojem je hrvatski glumac Goran Bogdan zaslužio nominaciju za europskog glumca godine.
Ako sam dobro pročitao negdje, originalno je za ulogu Nikole bio predviđen pokojni Nebojša Glogovac koji je s Golubovićem surađivao u prethodna dva filma, no nakon prerane smrti ovog maestralnog glumca izbor je pao na Bogdana. I svakako je to bio izvanredan izbor jer Bogdan je nevjerojatno uvjerljiv i upečatljiv u svojoj ulozi. Možda je tome tako jer ostatak glumačkog ansambla (izuzevši kvalitetne epizode Borisa Isakovića i također odnedavno pokojnog Marka Nikolića) nije ni približno na toj razini i nastupi nekih glumaca (jesu li sve to uopće glumci ili naturščici, zaista ne znam) zbilja su začuđujuće neuvjerljivi, gotovo diletantski. Naravno da to ne oduzima Bogdanu na njegovom moćnom nastupu, no dobrim dijelom zasigurno i stoga on toliko strši i definitivno je ovo uloga s kojom se potvrdio kao jedan od najpotentnijih glumaca s ovih prostora.
Bogdan je ovdje Nikola, nadničar iz provincijskog gradića udaljenog tristotinjak kilometara od Beograda koji živi u potleušici sa ženom, sinom i kćeri. Bez posla je on već dvije godine otkako je dobio otkaz u tvornici, a kako to već obično biva na ovim prostorima, čovjeka su naguzili i za obećanu otpremninu. Nakon što mu žena doživi psihički slom, a socijalna služba mu zbog siromaštva potom oduzme djecu, Nikola će stvari uzeti u svoje ruke. Krenut će on pješke prema Beogradu kako bi osobno ministru socijalne skrbi uručio žalbu i upozorio ga na svoj slučaj, vjerujući da je u pravu i da mu lokalni Centar za socijalnu skrb nije samo tako mogao uzeti djecu. Pretvorit će se njegov put u pravu odiseju po unutrašnjosti Srbije, a kako to već obično biva u sličnim situacijama, njegov slučaj vrlo brzo pretvorit će se i u medijsku senzaciju.
Iako je ovo jedna od onih priča za koje je svima onima koji žive na ovim prostorima lako povjerovati da je moguća (navodno je film inspiriran stvarnim slučajem), pomalo mi je smetalo što je Golubović, kad god bi mogao, situaciju dotjerao do ekstrema. Djelovalo mi je na trenutke sve to ipak mrvicu previše karikirano, povremeno i pretjerano jer valjda sve najgore što se nekome može dogoditi i sve situacije za koje pomislimo da bi se mogle dogoditi tijekom i nakon ovog puta, zapravo će se i dogoditi. Čak će u jednom trenutku naletjeti Nikola i na čopor vukova, a proći će s njima puno bolje nego s većinom ljudi. Možda sam ovaj puta previše kritičan i izigravam neku picajzlu, no ti detalji povremeno su mi smetali u ovom angažiranom i vrijednom filmu koji ipak perfektno opisuje sadašnji trenutak.
Pretpostavljam da su te pretjeranosti i ekstremi bili intencijski kako bi se pojačao ionako snažan dojam o posvemašnjoj korupciji, pokvarenosti i nezainteresiranosti za probleme pojedinca u današnjem društvu. Jer dok je nama koji živimo na ovim prostorima vjerojatno dobro poznato da se nešto slično događa na dnevnoj bazi, kako se filmovi danas dobrim dijelom snimaju i za svjetske festivale i za stranu publiku kojoj situacija ovdje i nije tako bliska, zato se možda povremeno pribjegava pretjerivanju. I to nisam primijetio samo u filmovima s ovih prostora, već je svuda vjerojatno tako, no, ponavljam, te sitnice koje su mi zasmetile, ne umanjuju vrijednost ovog zaista emotivnog, upečatljivog i moćnog filma koji je s razlogom zaslužio sve te nagrade po svjetskim festivalima (nagrada publike u Berlinu recimo).
Baš kao i u Golubovićevom prethodnom filmu "Krugovi", gdje je glavni junak Nebojša bio suprotnost svom tom zlu, ludilu i divljaštvu oko njega, slična je situacija ovdje s Nikolom. Iako je on zapravo jedan od onih priprostih, čak ispodprosječnih ljudi, čovjek je to koji se sa svim nedaćama koje su ga zadesile odlučio boriti gotovo na gandijevski način. Sve te užase i sve ono najgore što se čovjeku može dogoditi, on će podnositi nekako stoički i na mahnitost i nasilje kojim je okružen, on će odgovoriti potpuno neočekivano. Dok bi se možda očekivalo da čovjek u njegovoj situaciji potpuno izgubi kontrolu i svoje probleme pokuša riješiti nasiljem, on je uvjeren da se za pravdu može i mora izboriti mirnim putem. Bez obzira što nam je od početka jasno da pravde i pravednosti ovdje nema i da je njegov put već u startu osuđen na propast, bit će on od početka do kraja pravi antipod svemu što se oko njega događa.
Primjedbe
Objavi komentar