Pet godina nakon filma "Otmica Michela Houellebecqa" francuski pisac, filmski i kazališni redatelj Guillaume Nicloux i kontroverzni francuski pisac Houellebecq ponovno su udružili snage. Nisam gledao taj film za koji je Niclouxa inspirirana glasina kako je njegov kolega otet koja se pojavila dok je promovirao svoj roman "Karta i teritorij" i koja se naravno kasnije pokazala kao još jedna spačka starog provokatora. U "Thalassu", čudnom filmu koji je okarakteriziran kao komedija, no nema tu baš puno prilika za smijeh, a najbolje bi ga se opisalo kao bizarni lažni dokumentarac, Nicloux je Houellebecqu pridružio još jedno poznato lice, glumca Gerarda Depardieua. Njih dvojica odglumili su sami sebe, a susrest će se oni u nekakvom zdravstvenom terapijskom centru u Normandiji, gdje su obojica podvrgnuti zdravstvenom režimu kojeg se, naravno, ne pridržavaju.
Događa se sve to pet godina nakon otmice, a kako bi ga spasili iz ove za njega nezgodne situacije, Houellebecq će se za pomoć obratiti ekipi koja ga je svojedobno otela. Upravo činjenica da se Houellebecq ne samo pojavljuje u ovom filmu, već i da glumi samoga sebe, zapravo je bila i jedini razlog zbog kojeg sam pogledao "Thalasso", no u buduće ću se ipak držati njegovih knjiga. Nisam do kraja uspio shvatiti koji je bio krajnji smisao ovog ipak dosadnog, razočaravajućeg i dosta besmislenog filma, osim sitne provokacije zahvaljujući samoj činjenici da je na istom mjestu Nicloux okupio dva prilično omražena tipa u Francuskoj.
I dok Houellebecqa u Francuskoj, ali i u ostatku svijeta baš ne vole zbog njegovih knjiga u kojima redovito provocira, Depardieu je zapravo jedan od gotovo pa tipičnih likova iz Michelovih knjiga, zbog čega je također omražen u Francuskoj. Nakon što je prije desetak godina u Francuskoj povećan porez za one koji najbolje zarađuju, Depardieu se odrekao francuskog državljanstva, Putin mu je dodijelio rusko državljanstvo, a nedavno je čak postao i ruski pravoslavac. Oni koji nisu upoznati s Houellebecqovim opusom zasigurno će biti još manje impresionirani ovim filmom, no čovjek je to pomalo grotesknog izgleda, nizak, sitan, kržljav pa samim time uz valjda deset puta težeg Depardieua djeluje još sitnije i manje. Uz to, čovjek je to koji ne podnosi modernost i sve apsurde današnjice, nametanje tih modernih životnih stilova, a upravo sa svim time će se susresti prilikom prisilne terapije u ovom mondenom liječilištu.
Tako će ih u jednoj sceni neki bradonja propisno izvrijeđati da su obojica sramota za Francusku, a baš kao i u stvarnom životu, obojici se živo fućka za to i što prosječni Francuz o njima misli. Praktički tijekom cijelog trajanja "Thalassa" Michel i Gerard se trude izbjeći stroge režime, poskrivečki puše, švercaju si vino u sobe i piju, razgovaraju, mudruju. Djeluje sve to dosta apsurdistički, već sam pogled na njih dvojicu koji su praktički cijelo vrijeme samo u onim djedovskim gaćama ili prekriveni ručnicima po strateškim dijelovima tijela, izgleda pomalo groteskno, bizarno, čak i smiješno. Kao da se Nicloux htio svojim sunarodnjacima pokazati njih dvojicu i postaviti im pitanje, hej, ljudi pa zar su ova dva gotovo karikaturalna lika najveći problem u Francuskoj. Iako nisam imao nikakva očekivanja od ovog bizarnog filma, bilo je to na kraju dosta razočaravajuće i besmisleno.
Primjedbe
Objavi komentar