Britanski filmaš podrijetlom iz Nigerije Shola Amoo na festivalu u Sundanceu predstavio se poetičnom coming-of-age dramom sa socijalnim štihom, čiji je najveći problem što se ne razlikuje previše od svega onoga što smo do sada imali priliku gledali. Glavni protagonist "The Last Tree" je također mladi Britanac nigerijskih korijena Femi (još jedan nigerijski Britanac Sam Adewunmi), čije će naizgled bezbrižno odrastanje u naizgled idiličnom okruženju provincije u udomiteljskoj obitelji biti prekinuto selidbom kod stvarne majke u London. Femija upoznajemo kao klinca od 12 ili 13 godina, koji će se u početku dosta teško snalaziti u posve novom svijetu i novom okruženju i selidbe iz svijeta u kojem je bio naizgled potpuno zaštićen i siguran u veliki grad i zatvoreni prostor u kojem ne pozna nikoga.
Ipak, Femi će se s vremenom naći i u novom okruženju jer ga ubrzo upoznajemo kao tinejdžera ili bolje rečeno maturanta na životnoj prekretnici. U međuvremenu se on posve prilagodio, pronašao društvo, a iako je on očigledno bistar mladić koji jako dobro zna procijeniti što je dobro, a što loše, pred njim će biti izbor ili školovanje ili priključenje lokalnoj bandi. Vrlo brzo shvatit ćemo da se Femi uopće ne uklapa u to društvo nasilnika koji slušaju Tupaca, dok on poskrivečki sluša "The Cure", no iz straha da ne bude izopćen iz društva, on će se ponašati onako kako društvene norme u takvim predgrađima nalažu. Glumit će divlju sirovinu koja uživa u primitivnim forama i maltretiranju slabijih od sebe, a na sve načine pokušat će sakriti da je i on upravo takav - labilan, krhak, nesiguran i da još uvijek traži svoje mjesto pod suncem i svoj put.
Pomalo me ova coming-of-age priča podsjetila na "Moonlight", s bitnom razlikom što naš Femi ovdje nema homoseksualnih sklonosti i što njegove nesigurnosti, strah i nesnalaženje ne proizlazi iz razloga što se pokušava zbog toga prikriti i prilagoditi. Femi ne želi nikome pokazati da je on mladić koji zapravo ne pripada tom grubom svijetu, no svim silama trudi se ne izdići iznad toga te zapinje u takvom mulju jer strahuje što će se dogoditi ako ostali ljudi koje poznaju zapravo shvate tko je on. Njegovoj nesposobnosti da se realizira na način koji on bi on želio pridonosi i činjenica ne samo da nikada nije upoznao oca, već i ne zna tko je on, a i to ćemo, zajedno s njim, saznati u pomalo katarzičnom finalu ovog filma. Snimljen je "The Last Tree" kamerom iz ruke u modernističkom stilu, polaganog je tempa, a Amoo se predstavio kao redatelj sa stilom, poetikom i osjećajem za vizualnost, no ipak je najveći problem što ovaj film nije donio ništa što već nismo imali prilike vidjeti.
Primjedbe
Objavi komentar