Maleni i izolirani kanadski gradić Sam Dent obilježila je užasna tragedija u kojoj su poginula praktički sva djeca iz mjesta. Nakon što je školski autobus sletio sa snijegom okovane ceste i završio u jezeru, poginulo je 14 djece, a nedugo zatim u gradiću se pojavio odvjetnik Micthell Stephens (Ian Holm). Ovaj fiškal progonjen disfunkcionalnim odnosom i gubitkom veze s kćeri ovisnicom, pokušat će stanovnike mjesta nagovoriti kako bi podigli tužbu jer je uvjeren da je nesreću izazvalo neodržavanje autobusa. Ići će on od kuće do kuće i pokušati uvjeriti ožalošćene mještane da se pridruže kolektivnoj tužbi, a puno toga će ovisiti o jedinoj preživjeloj svjedokinji nesreće, 15-godišnjoj Nicole Burnell (Sarah Polley).
I definitivno "The Sweet Hereafter" spada u krug onh izraziro tužnih i teških filmova, no uspio je kanadski filmaš armenskog porijekla Atom Egoyan snimiti pametnu dramu prepunu empatije i osjećaja u kojoj kao da je glavno pitanje može li se novcem nadoknaditi gubitak. Iako je i sam svjestan da nikakav novac ne može kupiti sreću i nadomjestiti izgubljeno, odvjetnik iz grada koji će stići u ovu izoliranu zajednicu kao da će si zadati križarsku misiju pronalaska odgovornih i naplate štete. No, neće on ni sanjati da će njegov dolazak i njegove aktivnosti samo izazvati dodatni razdor u ovoj do jučer bliskoj i povezanoj zajednici i da će se ljudi međusobno početi okretati jedni protiv drugih.
Iako je Sam Dent jedno od onih tipičnih malih mjesta u kojima svi imaju neke svoje tajne i svi od ranije nose neke ožiljke i traume, kroz nelinearnu fabulu i flešbekove ćemo vidjeti da su više, manje svi ti ljudi i ranije bili dosta nesretni i da se tu i prije događalo puno toga užasavajućeg, a nesreća je bio tek veliki antiklimaks. Autobusna nesreća potpuno je uništila njihove živote, a dolazak odvjetnika kojeg svi smatraju najobičnijim lešinarom s jedinom misijom da preko njih napuni džepove, dodatno će sve destabilizirati. Mogao bi se "The Sweet Hereafter" opisati i kao kompleksna meditacija o utjecaju nezamislive tragedije na malu zajednicu. Film je to o nečemu što bismo mogli nazvati i kolektivnom traumom i film koji zadire duboko u ljudsku prirodu i dubinski istražuje kako se ljudi osjećaju i kako uopće nastavljaju živjeti nakon što dožive takav gubitak.
U raznim anketama ovaj je film izabran i za najbolji kanadski film svih vremena, a Egoyan je sam i napisao scenarij prema istoimenom romanu Russella Banksa o sličnoj autobusnoj nesreći u teksaškom gradiću 1989. godine. No, zamislio je Egoyan ovaj film i kao svojevrsnu mračnu bajku, potpuni antipod nečemu što zamišljamo bajkom za djecu te je unutra inkorporirao elemente iz njemačke bajke "Frulaš iz Hamelina". Jer baš kao što je u bajci frulaš za sobom poveo svu djecu iz mjesta nakon što mu njihovi roditelji nisu htjeli platiti kad je grad oslobodio štakora, tako će djeca i ovdje simbolički krenuti za frulašem dijelom i zbog grijeha svojih roditelja.
Osvojio je s ovim filmom Egoyan veliku nagradu žirija u Cannesu i sve do Xaviera Dolana bio je jedini kanadski filmaš kojem je to pošlo za rukom. Osvojio je "The Sweet Hereafter" pregršt nagrada na svjetskim festivalima i u izborima za najbolje filmove godine, a Egoyan je bio nominiran za Oscara za najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Strši i dalje kao svjetionik u Egoyanovoj karijeri ova mračna, suptilna i emotivna priča jer nikada poslije nije uspio snimiti ovako kvalitetan film. Imao je kasnije i uspona i padova, često se vrtio oko sličnih tema jer su mu praktički u svim filmovima u središtu pažnje otuđenost i izoliranost i likovi koji se nisu uspjeli najbolje snaći u danim okolnostima.
Primjedbe
Objavi komentar