Jedan od miljenika europske filmske kritike, Nijemac Christian Petzold (Barbara, Phoenix, Transit), ponovno se na domaćem terenu odnosno festivalu u Berlinu predstavio još jednim dosta enigmatičnim, hermetičnim filmom. No, na to smo već nekako navikli od Petzolda koji je ranije osvajao ondje Zlatnog medvjeda za režiju, a njemački kritičari čak pet puta su ga izabrali za najboljeg režisera godine. Moram priznati da nisam jedan od onih koje Petzoldovo stvaralaštvo baš toliko oduševljava iako je činjenica da je riječ o autoru unikatnog stila i senzibiliteta, no obično bi mi njegovi filmovi ostajali pomalo nedorečeni, previše začahureni i dosta nejasni. Ista situacija je bila i s "Undine", romantičnom drama - fantazijom koja je (bar za mene) dosta iznenađujuće nominirana za najbolji europski film, dok je mlada njemačka glumica Paula Beer već drugi put nakon uloge u Ozonovom "Frantzu" nominirana za europsku glumicu godine.
Za ulogu Undine Beer je već dobila nagradu na festivalu u Berlinu, a "Undine" je drugi film u kojem je Petzold angažirao isto dvoje glumaca. Dok je u prethodnom "Transitu" u prvom planu bio njemački Joaquin Phoenix odnosno Franz Rogowski (ovo njemački Joaquin jer obojica imaju zečje usne, nisam mislio uspoređivati glumačke sposobnosti), a Beer je bila epizoda, uloge su sada obrnute. Inspiraciju za ovu priču Petzold je pronašao u mitu o podvodnom stvorenju sireni ili nimfi, koja ubija muškarce koji iznevjere njenu ljubav. Tako Undine već u uvodu kaže tipu koji se sprema ostaviti je, da će umrijeti ako se to dogodi, no sve do nekog trenutka čini nam se da je to neka simbolička smrt.
Ta moderna nimfa Undine radi u muzeju i posjetitelje upoznaje sa specifičnostima berlinske arhitekture i upoznaje ih sa središtima grada dok je bio podijeljen na istočni i zapadni dio. I ta neka oštra podjela kao da je metafora za cijeli film u kojem kao da su stalno u nekom konfliktu dvije oprečnosti: muško i žensko, ljudsko i mitološko, kopneno i podvodno. Nakon što je zbog druge djevojke iznenada ostavi njezin dečko, Undine će se vrlo brzo upustiti u vezu s tipom koji se potpuno iznenada pojavio u njenom životu. Christoph kao da je sušta suprotnost svom prethodniku. On je ronioc, nježan je i dobrodušan, no Undineina tajna i njena prava priroda vrlo brzo će potpuno sabotirati tu vezu i ispostavit će se da stara ljubav zaista mora umrijeti kako bi nova mogla početi.
Zapeo je dosta cijeli ovaj film između fizičkog i metafizičkog, realnog i nadrealnog, no unatoč što sve to djeluje čak i pomalo zbunjujuće, snimio je Petzold još jedan film koji ipak ne treba otpisati i samo tako odbaciti. Teško je uopće i naslutiti što je Petzold zaista želio poručiti ovim enimgatičnim filmom, dosta neobično strukturiranim koji podjednako djeluje kao stvarna ljubavna priča i kao moderna (anti)bajka. Već nas je navikao ovaj Nijemac da likovi u njegovim filmovima djeluju nekako hladno, odsutno, da skrivaju neke tajne i misterije pa ih je možda teže, čak gotovo nemoguće, razumijeti i shvatiti njihovo ponašanje i povezati se s njima, a u istom je stilu nastavio i ovdje. Iako je "Undine" jedan od onih filmova koje je teško razumijeti, Petzold se svejedno potvrdio kao autor koji ne odustaje od svog izričaja i stila i koji definitivno snima prepoznatljive filmove.
Primjedbe
Objavi komentar