Talijan Luca Guadagnino ovom serijom i stilski i tematski nastavlja ondje gdje je stao s hvaljenim filmom "Call Me by Your Name". Baš kao što je bio slučaj s filmom koji je britanskom veteranu Jamesu Ivoryju donio Oscara za najbolji adaptirani scenarij, tako je i "We Are Who We Are" jedan od onih sadržaja kojem se zaista vizualno, režijski, čak i glumački i tehnički ne može ništa prigovoriti, no tema me jednostavno nije pogodila. Iako Guadagnino danas spada u sam vrh filmaša po vizualnosti i po istančanom stilu i poetici, ne mogu reći da mi njegov opus posebno imponira. Opet se ovaj Talijan pozabavio coming-of-age pričom neprilagođenih klinaca, opet je mjesto radnje Italije, a iako rijetko tko toliko pažnje kao on posvećuje sitnim detaljima i svojim pomalo voajerskim pristupom kao da gledatelju nudi priliku da se osjeća kao dio ovog društva, prečesto je to dosta monotono, čak i pomalo iritantno.
Ne mogu si pomoći, ali glavni lik ove serije, 16-godišnji Fraser bio mi je nevjerojatno iritantan i antipatičan, baš teško probavljiv lik iako se mladom glumcu Jacku Dylanu Grazeru koji ga je utjelovio ne može poreći da je odradio izniman posao i da je zaista odličan. Možda to zvuči pomalo kontradiktorno, glumac odličan, a lik iritantan, no jednostavno mi je Fraser od prve do posljednje scene išao užasno na živce da sam se često jedva suzdržavao da ne prekinem gledanje ove serije. No, iz nekog respekta prema Guadagninu ipak sam uspio "We Are Who We Are" nekako odraditi do kraja i bez obzira što je to pametna, fino promišljena, emotivna i duboka priča, vizualno impresivna i maestralno režirana, jednostavno mi nije to do kraja sjelo.
Frasera upoznajemo dok sa svoje dvije mame, pukovnicom Sarah Wilson (Chloe Sevigny) i bojnicom Maggie Teixeira (Alice Braga) stiže u Italiju iz New Yorka. Njegova "prava" majka, pukovnica Sarah upravo je postala zapovjednica američke vojne baze negdje na sjeveru Italije, a događa se sve to negdje uoči američkih predsjedničkih izbora 2016. godine (bez brige, nema tu puno politiziranja). Od prve scene nam je jasno da je Fraser jedan od onih buntovnih tinejdžera koji se baš i ne uklapa u društvo, a ističe se on neobičnim stilom, teškim karakterom, inatljivošću. Već na prvi pogled djeluje on pomalo feminizirano, kao da ni sam još nije načisto je li gay ili straight, kao da se još uvijek traži i kao da je siguran samo u to da voli provocirati i izazivati svoju mamu.
Prvi susjedi u vojnoj bazi bit će im afroamerička obitelj, čijom će kćeri vršnjakinjom Caitlin, Fraser vrlo brzo postati potpuno fasciniran. Iako Caitlin djeluje kao svojevrsni vođa ekipe klinaca američkih vojnika koji žive u vojnoj bazi, ispostavit će se da je i ona svojevrsna društvena otpadnica, nesigurna tinejdžerica potpuno pobrkanih identiteta. Ubrzo će Frazer i Caitlin postati nerazdvojni, kao da će ih potpuno povezati ta zajednička nesigurnost, zbunjenost, traganje za identiteom i pravim ja jer će se činiti da je Caitlin unatoč velikoj pažnji muškog dijela ekipe, pomalo muškobanjasta i kao da joj se sviđaju djevojke. Tako se ova serija usredotočuje na teme kao što su prijateljstva, prve ljubavi, potraga za vlastitim identitetima, buđenje seksualnosti i spoznaje, često zbunjujuće životne faze kao što je tinejdžerstvo. A sve se to događa u prilično neprirodnom okruženju za odrastanje, u vojnoj bazi u Italiji.
Primjedbe
Objavi komentar