Švedska dokumentaristica Ellen Fiske i snimateljica Ellinor Hallin (koja je potpisana kao suredateljica) zaputile su se u Motherwell, gradić u blizini Glasgowa kako bi snimile dirljivu, potresnu, a na trenutke i nevjerojatno šokantnu priču o mladoj majci Gemmi. Snimanje ovog dokumentarca sigurno je trajalo nekoliko godina jer plavokosu Gemmu u početku upoznajemo kao djevojku od nekih 17 godina, a do kraja filma u njenom životu izdogađat će se svašta. Kao što i sama Gemma negdje u uvodu kaže, Motherwell je mjesto u kojem je sudbina djevojke ili ostati napumpana ili zatvorena (you either get knocked up or locked up, zvuči to nekako puno bolje na engleskom), a Gemmi će se dogoditi ovo prvo.
Kako su ove švedske dokumentaristice završile u društvu škotskih lowlifera zaista mi nije poznato. Kao što mi nije poznato ni koja je bila njihova prvotna ideja kad su odlučile pratiti Gemmin život, no s protokom godina uspjele su dobiti zaokruženu priču. Koja nije samo tipični coming-of-age, već i pomalo nevjerojatni socijalno - društveni komentar i prikaz života u potpuno besperspektivnom i sumornom okruženju kao što je Motherwell. Bio je ovaj grad, saznat ćemo, jedan od onih industrijskih središta Velike Britanije i nazivali su ga gradom čelika. Praktički svi stanovnici nekoć su radili u čeličanama, teškoj industriji, metalurgiji i svemu što ide uz to. No, kad se na prijelazu sedamdesetih u osamdesete pojavila Maggie Thatcher, kompletna industrija je ondje pogašena jer je postala neprofitabilna, ljudi su masovno ostajali bez posla, a ovaj gradić do danas se nije oporavio od tog šoka.
Kao što je čest slučaj u sličnim umirućim gradovima, razina kriminala ondje je visoka, mladi su prepušteni nasilju pa je tako i Gemmi i njenom društvu tinejdžera posve normalno kad netko iz njihove ekipe završi u zatvoru. To je nešto što se događa i nitko se tome ne čudi, svi ti klinci žive na rubu ili preko ruba kriminala. Mnogi od njih odrastali su bez roditelja jer su ih i njihovi roditelji dobili dok su bili njihovih godina pa je Gemu tako othranio djed, nekad radnik u čeličani koji se potom posvetio uzgoju golubova i otvorio boksački klub. I djed je zapravo jedini autoritet Gemmi, koja će i sama prije punoljetnosti ostati trudna s nekim lokalnim zvekanom.
Rađanje djeteta i majčinstvo na nju će utjecati na način da se pokuša promijeniti, da pokuša svom sinu osigurati bolji život nego što je imala ona, no kako to uspjeti u okruženju prepunom nasilja, droge, kriminala i svega što ide uz to. Iako je "Scheme Birds" (tako sebe nazivaju Gemma i njena ekipa) zapravo dirljiva priča o sazrijevanju, snimljeno je to bez imalo uljepšavanja i djeluje sve to nevjerojatno stvarno, sirovo i surovo, a opet nekako poetično. Uvijek me u ovakvim dokumentarcima fasciniralo kako se svi ovi ljudi otvaraju autorima i kako oni zadobivaju povjerenje svojih protagonista, no ovdje se definitivno u tome uspjelo. Uvijek me šokirao taj britanski polusvijet, ljudi iz tih opustošenih postindustrijskih gradova koji se nisu uspjeli snaći u novim okolnostima, svo to nasilje koje ih okružuje i koje od njih stvara nasilnike.
Posebno je šokantan i strašan trenutak kad jedan od Gemminih prijatelja, popije takve batine na ulici da mu je doslovno odvaljeno pola lubanje. Baš ta sirovost, surovost i autentičnost najjači su aduti ovog umjetničkog dokumentarca u kojima autorice samo bilježe ono što se događa ispred njihovih kamera, a vještom montažom i selekcijom vjerojatno cijelog mora snimljenog materijala, uspjele su dobiti zaokruženu i smislenu cjelinu. Premijerno je "Scheme Birds" prikazan na festivalu u američkoj Tribeci, gdje su Fiske i Hallin dobile nagrade za najbolji dokumentarac, a film je potom prikazan i na brojnim svjetskim festivalima. Oni koji vole ovakve stvarne, uvjerljive i životne priče, sigurno neće promašiti sa "Scheme Birds".
Primjedbe
Objavi komentar