Dugometražna peruanska debitantica Melina Leon ovom upečatljivom dramom snimljenom prema stvarnim događajima s kraja osamdesetih predstavila se u redateljskoj večeri festivala u Cannesu. Potom je "Cancion sin nombre" ili "Song Without a Name" imao jako lijep festivalski život i osvojio brojne nagrade na festivalima širom svijeta. Iako je priča koju ovdje pratimo temeljena na stvarnim događajima iz recentne peruanske povijesti, snimljen je ovaj film u pomalo arhaičnom stilu, okomitom crno - bijelom fotografijom koja je čak pomalo mutna vjerojatno kako bi se pojačao dojam da sve to izgleda kao ružan san. Kao grozna i užasavajuća noćna mora na rubu nadrealizma i tribalne fantazije iako će nam vrlo brzo postati jasno da je sve tu itekako stvarno.
Osamdesete godine u Peruu je obilježio građanski rat koji se vodio između Vlade i raznih marksističkih gerilskih organizacija, a najokrutnija i najbrutalnija među njima bila je organizacija Sendero Luminozo. Godinama je ova marksistička gerila sijala strah zemljom i izvodila terorističke napade, a na meti su joj se nalazili svi. Od seljaka, sindikalnih vođa, državnih službenika pa do rivalskih revoucionarnih organizacija. U takvim okolnostima Georgina i Leo, par mladih indijanaca iz provincije preživljava preprodajući krumpire na ulici. Georgina je u poodmakloj fazi trudnoće i u jednom trenutku na radiju će čuti da u Limi postoji humanitarna klinika koja siromašnima nudi besplatne ginekološke preglede i porođaje. Tamo će se Georgina i poroditi, no ne samo da će ondje ostati bez djeteta koje je nekoliko sati ranije rodila, već će uskoro nestati i klinika.
Nakon poroda samo su je izbacili van i rekli da se vrati sljedećeg dana i da će tada dobiti bebu nakon pregleda, a kada je ponovno Georgina stigla na isto mjesto, klinika je nestala i ostala je ondje ispražnjena zgrada. Po svemu sudeći, njeno dijete je ukradeno i prodano za usvajanje s lažnim papirima bogatim kupcima iz inozemstva, a očajna i užasnuta Georgina pokušat će potražiti pomoć, no bezuspješno. Svuda će naići na zatvorena vrata, a vrlo brzo postat će nam jasno da indijanci za vlast znače jako malo i nikome se ne da opterećivati njezinim problemima. Čak je uvjeravaju da će njenom djetetu biti bolje s roditeljima koji su je otkupili. Jedini koji će se zainteresirati za Georgininu priču bit će mladi novinar Pedro, povučeni tip koji se baš i nije najbolje snašao na prethodnom zadataku kad je morao izvještavati o masovnim egzekucijama.
Iako će mu vrlo brzo postati jasno da je ovo iznimno opasna tema, Pedro će još više zagristi kad shvati da Georginin slučaj nije jedini takav, već da je krađa novorođenčadi nešto što se očito stalno događa u Peruu. S druge strane, bijesni Georginin muž pridružit će se revolucionarnoj terorističkoj organizaciji. Ističe se "Cancion sin nombre" ne samo pomalo elegičnim tonom i zanimljivim stilom, već i netipičnom naracijom. Tako se priča povremeno razbija pomalo nadrealnim prikazima lokalnih rituala, magičnim i gotovo hipnotičnim tradicijskim pjesmama i plesovima iz peruanskih sela u kojima žive urođenici i koji i u ovim teškim vremenima ne žele odustati od svojih običaja. Iako mi je u početku stil ovog filma djelovao dosta čudno i trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem, Leon je definitivno uspjela postići očekivani dojam i zaokružiti finu dramu, koja je podjednako poetična i nježna, koliko je brutalna, šokatna i tužna.
Primjedbe
Objavi komentar