I ova mračna psihološka drama / fantazija donijela je slavnom švedskom autoru Ingmaru Bergmanu još jednu u nizu nepotvrđenih nominacija za Oscara. Za Oscara je bila nominirana i njegova muza iz tog razdoblja, norveška glumica Liv Ullman, koja je sa slavnim režiserom bila i u vezi od 1965. do 1970. godine, no i nakon prekida ona je nastavila nastupati praktički u svim njegovim filmovima. Ovaj puta ona je Jenny Isaksson, psihijatrica koja je privremeno prihvatila posao u ludnici dok joj je muž na edukaciji u Americi, a kćer je tijekom ljeta na kampu. Smjestila se Jenny privremeno kod bake i dementnog djeda, uz koje je i odrasla nakon što su joj roditelji poginuli u prometnoj nesreći, a povratak na mjesto odrastanja, kao da će u njoj probuditi traume iz djetinjstva i mladosti. No, postajat će ona sve više usamljena i tjeskobna, depresivna i loše raspoložena. Čak će početi doživljavati i halucinacije u kojima će joj se pojavljivati jednooka starica koja kao da je proganja.
Upoznat će ona u međuvremenu i razvedenog liječnika Tomasa (još jedan stalni član Bergmanove ekipe, Erland Josephson), s kojim će pomalo flertovati, no neće to izrasti u izvanbračnu avanturu, no njeno mentalno stanje iz dana u dan rapidno će se urušavati i na koncu će doživjeti ona živčani slom. Druga polovica filma pretvorit će se u mračnu fantaziju između sna i jave, života i smrti, tijekom koje će Jenny pokušati izravnati račune sama sa sobom i osobnim demonima, a bio je "Face to Face" ili "Ansikte mot ansikte" u originalu, ujedno još jedan u nizu filmova u kojima se Bergman pozabavio i vlastitim unutarnjim demonima. Baš kao što je i često bio slučaj, on je preko svojih likova progovarao o onome što i njega samoga muči, a samoubojstvo je tema kojoj se često vraćao i koja je bila za njega poput opsesije.
Bio je ovo zapravo i najmisteriozniji, najzatvoreniji Bergmanov film još od "Persone" otprije deset godina ranije, filma u kojem je kod njega i debitirala Ullman, a i ovim nastupom ova norveška glumica rođena u Tokiju potvrdila je svoj nevjerojatan talent. Naravno da je to i bio razlog zašto ju je Bergman redovito angažirao, a ovo je jedan od onih filmova u kojima je Ullman uspjela iznijeti tešku i kompleksnu ulogu na ekspresivan način, mimikom, gestikulacijom, pošto je njeno lice praktički cijelo vrijeme u prvom planu. Opet se Bergman bavi tu freudovskim pitanjima unutarnje problematike čovjeka, pomalo destruktivnog nagona koji osobu čiji je život naizgled posložen i zadovoljavajući, tjera na samouništenje.
No, kod Bergmana gotovo da i ne postoje likovi koji su zadovoljni samima sobom i svojim životima i praktički sve svoje likove, ujedno i samog sebe, tjera on na preispitivanje vlastite egzistencije. Posebno su impresivni ovdje dijelovi u kojima Jenny sanja odnosno proživljava noćne more za koje u jednom trenutku gotovo pa više ne znamo jesu li one stvarno samo njen plod mašte ili je to stvarnost. Film je to prepun simbolike, mračna psihološka drama u kojoj je Bergman još jednom hrabro zaronio u dubine vlastite psihe, prošlosti i podsvijesti i pozabavio se nekim opasnim vlastitim demonima.
Primjedbe
Objavi komentar