Lav Diaz istaknuti je filipinski filmaš koji je već dugi niz godina jedan od najvećih miljenika europskih festivala, a ujedno je on jedan od najpoznatijih predstavnika stila koji se naziva "Slow Cinema". Kao što ime tog stila, pokreta ili kako bi već to okarakteriziralo govori, radnja se u njegovim filmovima razvija jako sporo, a u njegovim filmovima ne upravlja vrijeme, već prostor. Bavio se on u svojim filmovima ponajviše socijalnim i političkim borbama koje su obilježile recentnu filipinsku povijest, a osvajao je i brojne nagrade na najuglednijim festivalima kao što su Zlatni leopard u Locarnu, Srebrni medvjed u Berlinu ili Zlatnog Lava u Veneciji. No, Diaz je jedan od onih autora s kojim imam velikih problema baš iz razloga što i nisam neki pretjerani fan tog sporovoznog stila, a nekako me i odbijaju filmovi koji traju pet ili osam sati.
Baš toliko znaju trajati pojedini Diazovi filmovi i ponajviše iz tog razloga sam dobar dio njegovog opusa i preskočio. Neke filmove sam pokušao gledati i jednostavno nije išlo te bih odustao nakon sat, sat i pol, znajući da me čeka još tri, četiri ili šest sati borbe s nečim što me sigurno neće oduševiti. Jednostavno, nije mi sjeo njegov stil i nema tu pomoći. Nemam koncentracije sjediti toliko dugo sjediti uz ekran i gledati nešto što se vuče i vuče. No, njegov posljednji film "Lahi, hayop" ili "Genus Pan" traje za Diazove pojmove kratkih dva i pol sata i odlučio sam ga ipak pogledati u sklopu Human Rights Festivala koji je prošle godine bio online, a program je bio besplatan.
Za ovaj film Diaz je ponio nagradu Horizonti za naboljeg redatelja na festivalu u Veneciji 2020. godine, a ovaj puta donosi nam Diaz priču o trojici rudara s izoliranog filipinskog otoka. Snimljen je "Genus Pan" u crno-bijeloj tehnici te se ova slow krimi drama u potpunosti uklapa u njegov opus. Tri ilegalna rudara u ovom filmu putuju natrag na svoj otok nakon višemjesečne muke rada u paklenim uvjetima pošto više od polovice njihove zarade ide raznim posrednicima. Uvjeti rada u tim primitivnim i ilegalnim rudnicima su katastrofalni, svi oni svjedočili su pogibijama kolega na radnom mjestu, no nitko od njih nije prstom mrdnuo i prijavio bilo što mjerodavnim institucijama, ponajviše iz straha za vlastitu egzistenciju. I ne samo stoga što su se plašili da bi i sami mogli završiti u nekoj od rupa, već i iz razloga što je to jedini posao u krugu tko zna koliko stotina kilometara.
Nakon što su završili višemjesečnu šihtu, krenuli su Baldo, Paulo i Andres prema kući prelazeći more, planine i šume. Bilo je to pravo mistično putovanje kroz fascinantne krajolike prema podjednako opasnom odredištu odnosno njihovom selu koje se nalazi na posve drugom kraju filipinskog otoka. Iako se i u "Genus Pan" radnja odvija nevjerojatno sporo (i da se mene pita mogao je film biti kraći barem za pola sata, no tko sam ja da solim pamet jednom Lavu) i iziskuje veliku koncentraciju, definitivno je ovo priča koja ima smisla. Ističe se ovaj film prekrasnom crno - bijelom fotografijom snimljenom statičnom kamerom i donosi nam "Genus Pan" fantastičan uvid u ruralno filipinsko društvo koje i dalje djeluje potpuno odsječeno od civilizacije i koje kao da je zaglavilo u rascjepu tradicionalnog i modernog.
Primjedbe
Objavi komentar