Donijela je ova posve bizarna romantična psihološka drama Belgijanki Zoe Wittock nominaciju za europskog debitanta godina. Bizarna jer glavna protagonistica filma, usamljena, povučena i sramežljiva djevojka Jeanne (Noemie Merlant iz "Portrait of a Lady in Fire") odlučila je svoju ljubav pokloniti jednom stroju. I to ne bilo kakvom stroju, već nekakvom ringišilu (balerini, twisteru, kako se to već zove) u zabavnom parku u kojem radi na održavanju i kojem je nadjenula ime Jumbo. Živi Jeanne s majkom Margarette (Emmanuele Bercot), koja joj je naizgled sušta suprotnost. Otvorena, pristupačna razvedenica za koju ćemo ipak nakon nekog vremena shvatiti da se nikad nije oporavila nakon što ju je napustio muž i Jeannin otac.
Jeanne je pak jedna od onih senzibilnih djevojaka, introvertnih sanjarki koju uopće ne interesira naklonost koju joj pokazuje njen šef Marc, već ona mašta isključivo o Jumbu, stroju za kojeg će postati uvjerena da je živ i da joj može uzvratiti ljubav. Naravno da kada ljudi koji su joj bliski shvate što se događa i da je ona razvila osjećaje prema ringišpilu (s kojim čak u jednom trenutku vodi ljubav, ili barem tako ona misli), jasno da će se svi zabrinuti zbog toga, najblaže rečeno. Iako smo i ranije na filmu imali tematiziranje fenomena koji bismo mogli nazvati objektofilija (sjetimo se recimo Carpenterove "Christine" ili Cronenbergovog "Crasha"), Wittock nije krenula prema nekim tipičnim SF ili hororskim vodama, već je "Jumbo" drama koja balansira između bizarne romanse i psihološke karakterne studije u kojoj se na objekt (u doslovnom smislu) Jeannine ljubavi može gledati i pomalo simbolički.
Predstavila se Wittock kao autorica sa stilom, a ono što donekle uspijeva spasiti ovu (po meni) ipak prosječnu i previše čudnu priču je uvjerljiv nastup Noemie Merlant. Baš kao i u "Portretu" i ovo je jedna od onih uloga koje odišu seksualnošću i više dinamika odnosa između nje i majke drži cijelu ovu situaciju iznad vode pošto je romansa s ringišpilom ipak nešto što se jako teško može ozbiljno shvatiti. Premijerno je "Jumbo" prikazan u natjecateljskom programu festivala u Sundanceu, potom je igrao i u Berlinu te brojnim drugim festivalima, no jednostavno mi cijela ova priča nije do kraja sjela. Posebno mi je iritantan i nevjerojatno patetičan bio završetak u kojem kao da se inzistiralo na sretnom kraju (koliko god to bizarno zvučalo) i koji mi nikako nije odgovarao s cijelom ranijom pričom koja se ponajviše bazirala na unutarnjoj drami glavne junakinje.
Primjedbe
Objavi komentar