Diva talijanskog pa i svjetskog filma Sophia Loren prvi puta na filmu se pojavila još kao 15-godišnjakinja, davne 1950. godine, a nakon cijelog desetljeća izbivanja, očito nije mogla reći ne svom sinu, scenaristu i režiseru ovog filma Edoardu Pontiju. Bio je "The Life Ahead" ili "La vita davanti a se" već treća adaptacija romana "Život prije nas" Francuza Romaina Garyja od kojih je svakako najpoznatija ona iz 1977. godine koju je u francuskoj produkciji snimio Izraelac Moshe Mizrahi i staru gospođu Rosu ondje utjelovila legenda francuskog filma Simone Signoret. Naravno da je Ponti sa svojim suradnicima prilično izmijenio okruženje i likove, no gospođa Rosa i ovaj puta je žena koja je nekoć preživjela Holokaust.
Ona je u mladosti bila prostitutka, a danas se brine o djeci prostitutki koje joj svoje potomke ostavljaju na duže ili kraće čuvanje. No, njezin dom se s vremenom pretvorio i u svojevrsni dom za nezbrinutu djecu pošto su neke od tih klinaca majke ondje trajno ostavile, a u cijelom svom kvartu ona je osoba oko koje se okuplja cijela zajednica. I jednog dana će tako u njen stan stići i 14-godišnji dječak Momo, mladi Senegalac čiji je otac prije više godina ubio njegovu majku jer se ona više nije htjela prostituirati. Od tada se Momo potucao po ulici, da bi na kraju završio kod Rosinog prijatelja i liječnika, koji ga je potom prebacio k njoj vjerujući da bi jedno na drugo mogli dobro utjecati. Iako je Momo ne samo jedan od onih teških klinaca koji je oko sebe stvorio pravi oklop, već on i na ulici prodaje drogu za lokalnog dilera, ni stara gospođa Rosa nije jedna od onih osoba koje se daju zafrkavati.
No, prije svega ona jako dobro razumije djecu koja su ostala bez svega jer u njima prepoznaje sebe, a iako to u početku možda i neće izgledati tako, ona i Momo vrlo brzo će se povezati. Bez obzira što Loren djeluje nevjerojatno prirodno u ulozi Madame Rose jer u sličnim ulogama žena s margina društva ona se dobrim dijelom probijala i u svojim slavnim danima, svejedno "The Life Ahead" ipak nije bio na očekivanoj razini i Mizrahijeva originalna verzija puno je bolji izbor. Iako je priča prilično izmijenjena u odnosu na film otprije četrdesetak godina, od početka je jasno kako će sve to završiti, a nažalost Ponti nije uspio izbjeći upadanje u sladunjavosti i melodramatiku koju je Mizrahi svojedobno tako vješto izbjegao. Nažalost, bio je ovo film koji udara po svim mogućim očekivanim klišeima i priča o netipičnom i neočekivanom prijateljstvu između dvoje toliko različitih, a zapravo dosta sličnih i napuštenih ljudi kakve smo posljednjih godina već imali dosta puta priliku gledati.
Primjedbe
Objavi komentar