Očito nikad kraja tim neinventivnim hororima o ukletim kućama, a ovaj čija se radnja zbiva uoči II svjetskog rata vodi nas u najukletiju kuću u Engleskoj. Tako barem kaže kratki opis ovog horora koji je režirao Christopher Smith (Black Death, Severance, Triangle) u kojem pokušava slijediti tradiciju britanskih gothic horora, no priča je to koju smo već previše puta vidjeli. A u kojoj se čak nije uspjelo stvoriti ni onaj tipični mračni gothic ugođaj kakav bi se očekivao od ovakvog filma. Donekle izdržljivim ovaj film čini tek solidna Jessica Brown Findlay (Downton Abby, Harlots, Brave New World) kao butnovna svećenikova žena Marianne. Njen novi muž Linus (John Heffernan) upravo je dobio premještaj u novu župu u provinciju u pokrajini Essex i to baš u kuću u kojoj su se, vidjet ćemo već u prologu, ranije događale neke jako ružne stvari.
Ondje ga je premjestio biskup Malachi (John Lynch), tip s velikom zlatnom lančugom s križem oko vrata na kojoj bi mu pozavidjeo i 50 Cent, a u blizini živi i zlokobni tip grotesknog izgleda Harry Price (Sean Harris) koji će Marianne upozoriti na zlokobnost te kuće. Naravno da će ona, a posebno njena mlađahna kćer Adelaide i ranije osjetiti da se nešto ružno zbiva u toj kući, a naravno da u te njene predosjećaje njen pravovjerni muž neće vjerovati. Nakon nekog vremena priča će postati još blesavija i izaći će iz tipičnog gothic okvira jer ćemo shvatiti da je tu umiješan i neki sotonistički kult, nacisti i tko zna što sve ne, a priča će se početi sve više raspadati. Uglavnom, dosta tanko, neiventivno, nimalo originalno, a opet ni strašno, ni jezivo, ni zlokobno kao što bi se moglo očekivati od horora ovakvog tipa.
Primjedbe
Objavi komentar