U šugavoj godini 2020. bio je ovaj kineski ratni spektakl i komercijalno najuspješniji film na kino blagajnama. U godini u kojoj je velika većina američkih blockbustera odgođena za neke bolje dana, spektakularna ratna priča koja nas vodi u 1937. godinu u Šangaj, zaradila je čak 473 milijuna dolara u svjetskim kinima. Naravno da je većinu toga uprihodila na domaćem tržištu, a kada već američkih raskošnih spektakla nije bilo u očekivanim količinama, Kinezi su uskočili. Scenarij i režiju "The Eight Hundred" ili "Ba bai" u originalu potpisuje Guan Hu, jedan od najprominentijih kineskih filmaša tzv. šeste generacije koji je posljednjih godina formu brusio upravo u sličnim akcijsko - povijesno - ratnim spektaklima, a ovaj je film dokaz da je čovjek usavršio zanat. Dobio je on i više nego raskošni budžet od 80 milijuna dolara za snimanje ovog filma, a "The Eight Hundred" je zaista film kojeg se ne bi u tehničkom i produkcijskom smislu posramio niti jedan holivudski studio.
Od prve do posljednje scene je očito da je u ovo ulupano brdo novca, a najveći dio investicije odnosio se na izgradnju praktički cijelog novog grada koji je imitirao ratni Šangaj 1937. godine za vrijeme drugog japansko - kineskog rata. I zbilja to izgleda spektakularno, a ovaj film donosi nam priču o stvarnom obračunu i bitci za Šangaj. Nakon što je kineska vojska neka tri mjeseca uspijevala odolijevati puno bolje opremljenim suparnicima u Šangaju, bili su prisiljeni na povlačenje. Posljednji kineski vojnici iz više razbijenih kineskih divizija pod zapovjedništvom pukovnika Xie Jinyuana okupilo se u skladištu i herojski se osam stotina vojnika odlučilo braniti protiv japanske imperijalne vojske koja je brojala dvadesetak tisuća vojnika. Moglo bi se za ovu bitku reći da je to bio i svojevrsni kineski Alamo, a cijela situacija bila je tim bizarnija i nevjerojatnija jer se skladište Sihang nalazilo točno uz ušće rijeke Suzhou na čijoj drugoj strani obale su se nalazile strane koncesije u Šangaju.
I dok je kineska strana Šangaja bila gotovo sravnjena do temelja, na drugoj strani gdje su bili Europljani i Amerikanci život je normalno tekao i dalje (bar u to vrijeme), a kad je krenula bitka za skladište, svi ti ljudi promatrali su borbe kao da su u kinu. Kao što je čest slučaj s tim povijesno - ratnim spektaklima, naravno da je neizbježan tu nacionalni patos i to klasično junačko izdrkavanje (Kina vas neće zaboraviti!), a kako vrijeme protječe i kako postaje jasnije kako će ova priča završiti, ta junačka patetika postaje sve izraženija. I to čak i ne bi bio toliki problem jer nešto takvo sam zapravo i očekivao u ovom filmu, no puno veći problem mi je bio što je film djelovao nepotrebno razvučeno (na gotovo dva i pol sata) i imao je puno prazna hoda.
Još jedan veliki minus ovog filma je bio što ovdje zapravo nismo imali niti jednog profiliranog lika za čiju bi se osobnu priču gledatelj mogao uhvatiti i koja bi držala do kraja. Imamo tu bezbroj likova koji se pojavljuju s obje strane rijeke, no niti jednog od tih likova teško da bismo mogli prozvati glavnim i čini mi se da je Guan Hu pokušao malo po tom pitanju kopirati Nolanov narativni stil u "Dunkirku", no baš mu i nije pošlo za rukom. Naravno da su najjača strana ovog spektakla ratne scene koje su snimljene zaista maestralno i nimalo ne zaostaju po kvaliteti izvedbe za sličnim skupim holivudskim filmovima iste tematike. No, "The Eight Hundred" je zapravo najviše zaštekao upravo na tom profiliranju likova koji zapravo uopće i nisu likovi, već gotovo da su svedeni na razinu brojeva i osoba koje će poginuti.
Primjedbe
Objavi komentar