Jegor (Jevgenij Ciganov) je lugar ili lovočuvar u sibirskoj tajgi i oženjen je on za Nataliju (Natalija Kudrjašova) te oni imaju sina i čekaju drugo dijete. Jegor je uvaženi član provincijske zajednice. Cijelo selo ga poštuje, no kada sazna da boluje od raka i da mu je ostalo još dva mjeseca života, on će pokušati prevariti smrt na posve neočekivani način. Scenarističko - redateljskom dvojcu Alekseju Čupovu i Nataši Merkulovoj kao inspiracija je poslužila drevna sibirska legenda o likovima koji su prerušavanjem pokušali nadmudriti smrt. Tako će se i Jegor nakon što shvati da je terminalno bolestan početi prerušavati u ženu. Odjenut će on ženinu kratku crvenu minicu, crne čizme, našminkati se i promijeniti identitet u ženu, a jasno da će njegovo ponašanje izazvati zgražanje zatvorene seoske zajednice.
Kad shvate da se Jegor počinje pretvarati u ženu, u cijelom selu će zazvoniti alarm za uzbunu (Imamo pedera!), a njegovo ponašanje neće moći shvatiti ni njegova žena (Zar ne možeš umrijeti normalno?). Krenuo je "Čovjek koji je iznenadio sve" kao jedna od onih tipičnih naturalističkih ruralnih drama da bi se ubrzo pretvorio u pomalo alegorijsku, ali i subverzivnu priču o neshvaćenosti i opasnostima koje vrebaju kada je netko drukčiji od mainstreama. Iako ima ova kontemplativna drama pomalo problema s tempom i priča se tu razvija standardno istočenoeruopski artovski sporo, s minimalnim dijalozima te je veća pažnja tu posvećena facijalnim ekspresijama i osjetilnom, nije ovo bilo loše. Jegor pomalo tu djeluje i kao tipični romantični idiot iz klasične ruske književnosti jer vrlo brzo će on shvatiti koliko je opasno u njegovom selu ponašati se poput njega.
I to ne samo za njega jer će cijela njegova obitelj vrlo brzo biti označena. Sina će mu školski kolege početi mlatiti, žena će mu umirati od srama, a bijesni seljani gotovo pa će se doslovno pred njegovom kućom početi okupljati s vilama i grabljama spremni za dobro staro linčovanje. Premijerno je "The Man Who Surprised Everyone" prikazan u sekciji Horizonti festivala u Veneciji, gdje je Kudrjašova dobila nagradu za najbolju glumicu, a potom je ovaj film prikazivan na brojnim svjetskim festivalima. Ciganov je čak dobio i nagradu za najboljeg ruskog glumca godine, a njegova uvjerljivost ponajprije počiva na uvjerljivoj fizičkoj glumi, facijalnim ekspresijama jer jednom kad shvati da je bolestan on će se potpuno zatvoriti u sebe, nastaniti u šupi i doslovno prestati pričati. Djeluje cijela ova priča prilično groteskno i kao svojevrsna alegorija na stanje u ruskom društvu, no ne samo u ruskom, već i kao parodiranje tipičnih zatvorenih patrijarhalnih zajednicama u kojima je isticanje po bilo čemu od ostatka ekipe puno gore od same smrti.
Primjedbe
Objavi komentar