Da Hollywood voli lijepa i po mogućnosti mlada lica već odavno nam je poznato, a nije rijetkost da su mnogi vlasnici ili vlasnice tih lijepih lica za određene uloge namjerno poružnili svoju vanjštinu. Sjetimo se samo Charlize Theron i filma "Monster" koji joj je donio Oscara, a njenim putem krenula je još jedna holivudska ljepotica. Mile Kunis i danas se najbolje sjećamo po ulozi u humorističnoj seriji "Lude sedamdesete", a iako se u međuvremenu lijepa Mila baš i nije uspjela posebno etablirati kao kvalitetna glumica, i dalje ona snima filmove i serije (koje sam, bit će, velikom većinom preskočio). Je li Mila zaista maštala da bi uloga u kojoj će se posve transformirati i njoj donijeti poneku nominaciju ili se samo željela odmaknuti od standardiziranih uloga koje vjerojatno i inače glumi, nije mi poznato, no "Four Good Days" je film koji joj nešto takvo sigurno neće donijeti.
Jednostavno je nevjerojatno koliko je veteranka Glenn Close (čak osam puta nominirana za Oscara, nažalost po nju bezuspješno) u ulozi njene mame dominantnija i uvjerljivija, bez obzira što izgleda onako kako uglavnom izgleda u svakoj ulozi zadnjih deset ili petnaest godina. Prvenstveno zahvaljujući neuvjerljivosti Kunis ova priča o ženi od tridesetak godina koji se bori s ovisnosti o drogama i njenom odnosu s majkom koja se bori sa stidom, tugom, strahom, bijesom, ali i željom da pomogne kćeri, nije ispala onako autentična i uvjerljiva kao što se očekivala. Bez obzira što je lijepa Mila zaista neprepoznatljiva i što ovdje zaista izgleda tako da se za njom vjerojatno ne bi ni okrenuo prosječni radnik na baušteli, nije to bilo dovoljno da iznese film. Nije do kraja profunkcionirala priča koju je Rodrigo Garcia (Nine Lives, Albert Nobbs) režirao i napisao prema stvarnoj sudbini žene po imenu Amanda Wendler.
Amanda je ovdje preimenovana u Molly koja će se jednog dana samo pojaviti na vratima kuće u kojoj sa svojim partnerom živi njena mama Deb. Molly moli mamu da je primi i da joj pomogne jer je već nekoliko dana čista i sprema se ponovno prijaviti na rehabilitaciju, no Deb jako dobro zna svoju kćer. Jako dobro zna da je sve isto prolazila već bezbroj puta i da je svaki put pokušala izvesti kćer na pravi put da bi se Molly svaki put vratila heroinu, a ona bi završavala emocionalno uništena i prazna. Odlučila je ona dići ruke od kćeri uvjerena da je ona nepopraljiv slučaj i da joj nema spasa, no mama kao mama, jasno da će na kraju ipak pokleknuti. I pratit ćemo ovdje tako muku i borbu mame i kćeri, a četiri dana iz naslova filma predstavljaju vrijeme koliko je potrebno da onaj koji ide na rehabilitaciju i treba primiti nekakav lijek, mora biti čist. Hoće li Molly idržati ta četiri dana, glavno je pitanje koje pratimo tijekom cijele ove na kraju solidne drame koja je zaglavila u melodramatici i prosječnosti.
Primjedbe
Objavi komentar