Francois Ozon možda i nije autor od kojeg treba očekivati remek-djela, no osim što je nevjerojatno produktivan i u zadnjih četvrt stoljeća je snimio dvadesetak dugometražnih igranih filmova, on je i konstantan. Ne mogu se sjetiti niti jednog filma ovog Francuza kojeg bih opisao lošim, obično su to kvalitetni i dobri filmovi koji možda ne spadaju u sami vrh godišnje produkcije, no filmovi su to s kojima se obično i ne može pogriješiti. Takav je i "Everything Went Fine" (Tout s'est bien passé u originalu), drama snimljena po memoarima francuske spisateljice Emmanuele Bernheim koja je s Ozonom napisala scenarij za njegova dva rana filma (Swimming Pool i 5x2).
Za ulogu Bernheim Ozon je odabrao već gotovo zaboravljenu Sophie Marceau, nekadašnju tinejdžersku zvijezdu koje se ljubitelji filma možda i dalje najbolje sjećaju po ulogama u Gibsonovom "Hrabrom srcu" ili Bondove djevojke u nekom od bezbroj nastavaka tog serijala. Iako Marceau i dalje relativno redovito nastupa u francuskim filmovima, ne sjećam se kad sam je posljednji put negdje vidio, a u ovoj eutanazijskoj drami Sophie je u solidnoj formi. Za Emmanuele (Marceau) sve tu kreće telefonskim pozivom 15. rujna da je njen 85-godišnji otac Andre (Andre Dussollier) doživio teški moždani udar od kojeg se vjerojatno nikad neće oporaviti. Emmanuele i njena sestra Pascale (Geraldine Pailhais) vjeruju da će se stari ipak oporaviti i stalno su uz njega, no njemu kao da je dosta života.
On ne želi više živjeti i zatražit će od kćeri da mu pomognu u skraćivanju muka, no problem je što je eutanazija u Francuskoj ne samo zabranjena, već pomagač može završiti u zatvoru. Srećom pa je tu Švicarska u kojoj je eutanazija dozvoljena pa tako u "Everything Went Fine" i pomalo proceduralno pratimo nekoliko sljedećih mjeseci u njihovim životima i pokušaje da se starom ispuni želja. No, Ozon ne bi bio Ozon da to nije puno slojevitija priča jer povremeno imamo tu flešbekove u Emmanuelino djetinjstvo iz kojih dobivamo i neke nagovještaje kakav je mogao biti njihov odnos i kakav bi Andre mogao biti čovjek.
Osim Emmanuele i Pascale, tu je i izvjesni Gerard koji stalno pokušava doći do Andrea te je očito da je stari kolekcionar umjetnina i bogati industrijalac očigledno imao homoseksualnih sklonosti koje su morale utjecati na živote ove obitelji. Vidimo i da je njegova žena, poznata kiparica Claude (Charlotte Rampling) u dosta lošem stanju, a da se naslutiti da ju je preko ruba barem djelomično poguralo i muževo ponašanje tijekom godina. Iako je Emmanuele spremna pomoći ocu u njegovim željama (tati nikad nismo mogle i smjele reći ne, kaže ona jednom prilikom), neće to biti nimalo lako jer čovjek se valjda uvijek nada da ono neizbježno odnosno smrt uvijek može barem još malo odgoditi.
I nije "Everything Went Fine" bio nimalo lagan ili ugodan film iako je očito da je Andre itekako razborit čovjek kojem je moždani udar možda oduzeo fizičke funkcije, no mozak mu još itekako radi. Film je to koji se bavi i dalje kontroverznom i iznimno teškom teme eutanazije, ali i film u kojem se Ozon na eksplicitan i nimalo zaobilazni način bavi jednom od svojih čestih tema - smrti. Smrt je nekako i dalje tabu tema i ljudi ne vole o njoj razmišljati, što je sasvim normalno i logično. No, situacija u kojoj će se naći glavni likovi filma također su posve normalni i svi smo se u njima ili našli ili ćemo se naći te je ovo ujedno i humanistička drama o prihvaćanju neizbježnog i trenucima kada čovjek shvati da je sudac odsvirao kraj i da je utakmica gotova.
Primjedbe
Objavi komentar