Dugometražni debitant iz Srbije Marko Đorđević predstavio se ovim uvrnutim filmom za koji se još uvijek ne mogu odlučiti svrstati li ga pod dramu, crnu komediju ili tragikomediju. Najbolje je "Moj jutarnji smeh", mali intimni film čija se radnja odvija u Kragujevcu opisati kao čudnu kombinaciju svega toga. Glavni lik filma je 28-godišnji profesor povijesti Dejan (Filip Đurić), čak iritantno asocijalni i povučeni tip koji i dalje živi s mamom Radicom (Jasna Đuričić) i vječno pijanim starcem za kojeg uopće i ne znamo tko mu je on. Vrlo brzo shvaćamo da je Dejan jedan od onih tipova od kojih je pretjerano zaštitnički raspoložena mama dodatno napravila debila, no ne izgleda on kao da se previše buni. Drži se on kao mamin priljepak, stalno se vuče kao mrtvo puhalo, djeluje kao da mu je teško i naporno uopće pričati.
Kako bi vidjela što sa sinom, mama će ga odvesti lokalnom vidovnjaku (genijalni Nebojša Glogovac u svojoj nažalost posljednjoj ulozi), koji će mu, jasno, reći da bi bilo najbolje da nešto izjebe jer baš i nije normalno da je junfer s toliko godina i da će se nakon toga osjećati puno bolje. Iako Dejan baš i nije tip oko kojeg bi se slijetale cure, njegova kolegica iz škole Kaća (Ivana Vuković) ipak je u njemu prepoznala čovjeka vrijednog pažnje. Teško je dokučiti prepoznaje li to on uopće ili ne, možda prepoznaje, ali je previše povučen, sramežljiv, čak prestravljen da bi poduzeo prvi korak, no sva je sreća da je Kaća puno poduzetnija. Dejkov junfić konačno će puknuti u jednoj od najbizarnijih i najneobičnijih scena seksa koje sam ikada vidio na filmu (porniće ne računam!), a iako ima "Moj jutarnji smeh" neku čudnu poetiku, i nije mi ovaj bizarni, minimalistički, čak komorni film posebno sjeo.
Cijeli film sastoji se od nekoliko iznimno dugih kadrova snimljenim statičnom kamerom i to često iz nekih prilično čudnih, posve neobičnih kutova. Još uvijek nisam načisto shvatiti ovu priču ozbiljno ili ne jer iako se po okruženju, interijerima kuća (one tipične kuće koje kao da su i dalje iz vremena socijalizma) pa i likovima, uklapa u neki socijalni realizam, djeluje mi to i pomalo kao parodija na generaciju gotovo pa nesposobnu za vlastiti život. Na generaciju mladih ljudi od koje su njihovi pretjerano zaštitnički nastrojeni roditelji napravili debile. Čudan je to miks ozbiljne socijalne drame i bizarne, čudne, suptilne crne komedije koja se ističe i stilom i temom, konstantnim osjećajem nelagode zbog tog iritantnog, traljavog glavnog lika kojeg je, bit će, trebalo dobro našamarati kada je bio klinac pa valjda ne bi bio takav gengavac.
Primjedbe
Objavi komentar